Na današnji dan, 20. studenoga obilježava seSvjetski dan djeces ciljem podizanja svijesti o važnosti brige za dobrobit i zaštitu djece diljem svijeta. Kako obilježavanje ovog dana može pomoći odraslima u ispunjenijem življenju svakodnevice? Koje životne lekcije možemo naučiti od djece?
A ja sam bila živa i lijepa. Ja sam napunila Ramu radošću. Ali on je htio nešto što ja nisam. I kad me ubio ništa nije dotakao od onoga što ja jesam.
Ležim ovdje stoljećima u Vran-planini slobodna nedodirljivom slobodom i voljena ljubavlju što preporađa.
Hrvatski puk Rame i Hercegovine već tri stoljeća štuje jedan usamljeni grob na Kedžari, usred Vran planine, kao sveto mjesto. U njemu, prema predaji, počiva tijelo Dive Grabovčeve koju je, u cvijetu mladosti, ubio razuzdani turski plemić jer se suprotstavila njegovoj pohoti. Diva u pravom smislu postaje ljepotica i kolektivna sestra svih u Rami onoga trenutka kad progovara dušom slobodne žene, birajući radije smrt nego život s bogatim begom Kopčićem.
Diva je bila kći Luke Grabovca i njegove supruge Luce, koji dugo vremena nisu mogli imati djecu pa se tek u starosti Bog smilovao vrućim molitvama Lucinim, te im podario divnu kćerkicu Dijevu (Djevica-Virginija), ili kako je narod onog kraja skroz ikavski izgovarao Diva Grabovčeva.
Mužu moj! Mužu moj! Mužu moj! Suhe su mi, vidiš, oči, No ljubav ne želim skriti.
Tebe proseći, Oprosti mi Nikad više, uzbuđena, Na povratku tvom iz boja Zagrlit te neću moći.
K smrti sam pripravan/ Nit se plašim Kad zamahne krvnik mačem, Držat ću se ponosito, Velikaški i hrvatski.
Ti se ništa Ne žalosti/ Pustite da budem žena, Da lelečem, da jaučem, Da rastrgam srce svoje.
Mate Marčinko
Vjenčanje između Ane Katarine Frankopan i Petra Zrinskog dogodilo se u Karlovcu a slavlje u Ozlju 27. X. 1641. godine. Njime su se ujedinile najmoćnije hrvatske plemićke obitelji Zrinski i Frankopan. Imali su četvero djece: Jelena, Judita Petronila, Ivan Antun Baltazar i Aurora Veronika.
Katarina se za Petra udala u svojoj 16. godini, i od tada sa suprugom živi u Ozlju, posjećujući povremeno i Čakovec u koji će se s mužem preseliti nakon tragične pogibije njegova brata, hrvatskoga bana Nikole Zrinskog. Povremeno boravi i na drugim imanjima Zrinskih i Frankopana – u Vrbovcu, na Grobniku, u Kraljevici i Novom Bribiru. Sva ta imanja nisu bila samo gospodarstva nego i središta javnog i kulturnog života u kojima se govorilo hrvatski, i kajkavski i čakavski i štokavski, pisalo i raspravljalo o svjetskim i nacionalnim temama, njegovali su se književnost, umjetnost i kultura.
Donosimo bračnu, obiteljsku i domoljubnu priču Petra i Katarine Zrinski i njegovo oproštajno pismo voljenoj ženi prije smaknuća.
Uvijek se u malim razlikama krije veliko značenje. Nekada je ta mala razlika toliko nezamjetljiva da nam samo Duh Sveti može otkriti njezino značenje. Zaustavimo se na razlici između blagosti i popustljivosti. Biti popustljiv prema samome sebi, malo po malo vodi do katastrofe. S druge strane, biti milosrdan i blag prema samome sebi vodi do duhovnog sazrijevanja. Onaj tko je okrutan prema samome sebi neminovno je još okrutniji prema drugima. Zanimljivo, i onaj koji je popustljiv prema sebi, također je strog prema drugima. S blagošću i milosrđem je potpuno suprotno. Onaj tko je blag prema sebi, još je blaži prema drugima.
20. listopada slavimo dvije obljetnice isusovca oca Ante Gabrića - njegov odlazak u njegovu drugu domovinu Indiju 1938. godine i njegov odlazak u kuću nebeskoga Oca točno prije 33. godine.
Sl. Božji otac Ante Gabrić bio je skrbnik i učitelj brojnih malih i velikih Indijaca. Još su mi jako živa sjećanja o vremenu kada sam slušala njegova izlaganja u crkvi sv. Ilije kao dijete. Tako je živopisno i uvjerljivo iznosio svoja iskustva i razmišljanja, da smo svi mi mali tada potvrdno odgovorili kako želimo s njim u Indiju, u tu zemlju čežnji. Mene kao učitelja ta njegova životna uloga potiče na razmišljanje bi li on i danas mogao biti odgojitelj? Jesu li njegove odgojne metode i stavovi prihvatljivi i danas kada ga više od 30 godina nema među nama? Ja vjerujem da jesu, a ukoliko sumnjate, pokušat ću i vas uvjeriti u to.
Tko je bio otac Ante Gabrić?
Otac Ante Gabrić bio je isusovac i misionar, veliki i sveti čovjek. Rođen je u Metkoviću 28. veljače 1915. godine. Roditelji Petar Gabrić i Katarina (rođena Antićević) u vjeri i ljubavi odgajali su svoga Antu, njegova četiri brata i njegove četiri sestre.
„Naša je glavna dužnost bdjeti i raditi, da se i u našem narodu obiteljski život u svoj svojoj čistoći, neporočnosti i jedrosti uzdrži i sačuva.“
Josip Juraj Strossmayer
Prema Strossmayeru obitelj i obiteljski dom je mjesto topline i ljubavi, i kao takvo nezamjenjivo je za društvo i Crkvu. Bog u svojoj mudrosti u pojedinim narodima daje posebne obitelji iz kojih onda izlaze velikani povijesti, a sve to u svrhu ispunjenja Božjih nauma. Izraz »domaća kuća« Strossmayer tumači kao ono mjesto koje je Katolička Crkva oduvijek nastojala pretvoriti u »domaću crkvu: «Vjernici će pripomoći dobrobiti naroda ako budu vršili svoju svetu dužnost pretvarajući svoje kuće u žive slike nazaretske kuće i ako »roditelji i starješine nekim načinom svojim mlađima domaći svećenici budu.« Takve obitelji imaju zadatak u svojoj kući čuvati i obdržavati vjeru, molitvu i pobožnosti: „Oni, gospodo, koji su nas rodili i odgojili, tijelo su nam i tjelesni život dali i othranili, te su zato vječitoga našega priznanja, vječite zahvalnosti vrijedni; koji nam pak sredstva k višem duševnom izobraženju pružaju, oni nam viši život daju, koji toliko više vrijedi od prvog, koliko više vrijedi nebo od zemlje, duh od tijela, dobra duševna od blaga tjelesnoga. To su oni duševni roditelji, kojim nikad dosta priznanja, nikad dosta zahvalnosti iskazati ne možemo.“
Nedavno sam pročitao knjigu Pod krilima anđeoskim(izdavač je Stella Maris). Radi se o časnoj sestri iz Brazila koja je od svoje četvrte godine postala svjesna prisutnosti svoga anđela čuvara. Tada nije ni znala što je to anđeo čuvar; zvala ga je „moj novi prijatelj“. Tek je kasnije, u školi kod časnih sestara čula da svi imamo anđela čuvara. U svojoj jednostavnosti mislila je da svatko sa svojim anđelom komunicira kao ona. Podsjetila me na svece koji su također imali ovu milost, kao primjerice otac Pio ili Gemma Galgani (imamo njen životopis u izdanju Siona), koja je mislila da i drugi pričaju s anđelom čuvarom kao ona, ali da se o tome šuti kao o nečem intimnom. Ove su duše bile vrlo ponizne i jednostavne i puno su trpjele za spasenje drugih. Bile su duše žrtve pa su dobile tu posebnu utjehu kao i naš Gospodin u Getsemaniju, da ne smalakšu: „A ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri“ (Lk 22,43).
„Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Gospodinu našemu“ (Rim 8, 38-39)
Godine 1842., 33-godišnji pukovnik u nizozemskoj konjici Jacobus Warnerus Constantinus van Gorkum (1809-1880) oženio se 22-godišnjom ženom iz plemićkog staleža, Jonkvrouwe Josephina Carolina Petronella Hubertina van Aefferden (1820-1888). Brak je bio izrazito kontroverzan, ne prvenstveno zbog njihove razlike u staležima, već primarno zbog razlike u njihovoj konfesiji - van Gorkum je bio protestant, a van Aefferden je bila katolkinja. Dvije zajednice živjele su u velikom neprijateljstvu. Njih dvoje su se zaljubili, ali njihova bračna želja naišla je na veliki otpor zbog razlika u vjeri, statusu, bogatstvu, političkoj pripadnosti i podrijetlu. Unatoč tim prigovorima, vjenčali su se 1842. i bili su u sretnom braku gotovo trideset osam godina. Brak je blagoslovljen s troje djece: dva sina i kćerkom. Josephina je ostala katolkinja, Jakov je ostao protestant, a par je nekako uspio prkositi silnom neprijateljstvu s obje strane, sve dok ih smrt privremeno nije rastavila.
Ako uzmemo samo jednu dlačicu s naše glave i stavimo je na ispitivanje moći ćemo otkriti gotovo sve drugo što je u našem tijelu. Vidjet će se i cijela povijest našega tijela, a i šire, nasljedstvo od prastarih vremena, pa i neka budućnost koja će se s našim tijelom događati. U dlačici je sve upisano. U slamčici je sve. Maksi-svijet je potpuno u mini-svijetu!
Isus iz Nazareta je samo slamčica u oceanu povijesti. Njegov križ je jedan u nizu bezbrojnih križeva na kojima su u Rimskom carstvu bili razapinjani razbojici raznih profila. On je jedan od bezbrojnih propovjednika koji su prosipali raznorazne riječi.
„Jedino zašto bih još želio ostati na zemlji jest: da poslužim kao nosilac ili posrednik radosti ljudima“
„Volim ljude, volim život, sport, nogomet osobito, i strogo se držim pravila zdravog života… Ja sam imao izvana dinamičan život a u duši smiren, pa i onda kad sam bio osuđen na smrt strijeljanjem, kad mi je svašta nedostajalo i kad sam se smrzavao na prisilnom radu i u vojsci. Pitaju me zašto je tako, a ja kažem: Zato što stalno nastojim živjeti Boga, zato što sam rekao 'Zbogom' svemu što nije Krist...“
(fra Ivan Peran, iz natuknica za Autobiografiju)
Sluga Božji fra Ivan Peranrođen je u Kaštel Starom, 25. lipnja 1920., kao sin jedinac i, uz tri sestre, najstarije dijete oca Ivana i majke Nediljke r. Piljić. Na krštenju je, po djedu, dobio ime Srećko – Felicij. Otac Ivan imao je trgovinu i želio je da ga sin naslijedi, ali kako je sin želio ići u fratre, roditelji upućuju zamolbu na Dominikanski samostan u Bolu. Molba je odbijena jer jedinci u obitelji – prema ondašnjim crkvenim normama – nisu mogli biti primljeni u sjemenište. Na župnikov savjet da napišu molbu i na samostan u Poljudu, ali da ne spominju da je jedinac, molba je prihvaćena i Srećko postaje franjevački kandidat.Kao dječak je otišao u fratre na Badiju kod Korčule gdje je pohađao tada poznatu klasičnu gimnaziju, a zanimljivo da je jedan od motiva iz kojih je pošao u fratre bio nogomet: “Tamo se igra na balun”, zapisao je u jednomu svojem Dnevniku. Imao je – kako se znade – i drugih predispozicija za stil igre, primjerice nadarenost za glazbu. I taj oblik igre ga je nosio kroz čitav život. I u kasnijoj njegovoj biografiji igra je stalno u njegovom životu. Kako je razvijao tu svoju igračku notu?
„Moraš nastaviti“, rekao je otac sinu. „Ne mogu s tobom. Ali moraš nastaviti (bez mene). Učini sve onako kako smo to činili zajedno.“
„Želim ostati s tobom“, odgovori sin.
„Moraš nositi vatru (život)“, nastavi otac.
Ovih dana svjedoci smo slika majki i očeva iz Afganistana koji svoju djecu povjeravaju vojnicima i "prebacuju" ih preko zida, napuštajući ih i čineći to, uz nesnosnu bol, spašavaju ih. Na fotografiji vidimo oca koji podiže ruku, u ruci drži sina kojega predaje, kao košaru hrane, kao dar, kao svjedok, potpuno nepoznatom strancu - vojniku u punoj ratnoj opremi, s prijetećim i smrtonosnim oružjem.
Slično je učinila Jokebeda, Mojsijeva majka, koja je sina gurnula u vode Nila u očaju, pokušavajući ga tako spasiti. Napušta ga da bi bio spašen.
Što može natjerati roditelje da učine nešto tako dramatično, tako bolno?
Kažu za Mozarta da je često postavljao pitanje onima koji su ga nukali da im nešto odsvira: Lieben Sie mich? (Ljubiš li me?). Ako bi dobio potvrdan odgovor sjedao bi za klavir i izvodio svoje virtuoznosti. Nije podnsio da netko voli njegovu glazbu i izvođenje, a da ne ljubi njega. Ljubav ga je inspirirala. Ulijevala mu je sigurnost i cjelovitost, gornju matematiku.
Zanimljivo, i Krist je pitao Petra: Ljubiš li me? Htio je da Petar odvoji sve od Njegove Osobe što nije On i da ljubi osobno Njega. Jedino to ima puni smisao. Sve ostalo stvara zbrku. Osoba traži osobu!
Slovenski umjetnik o. Marko Ivan Rupnik, DI, autor je u Vatikanu predstavljene službene slike Svjetskoga susreta obitelji u Rimu. Svjetski susret obitelji koji će se od 22. do 26. lipnja 2022. održati u Rimu pod geslom „Obiteljska ljubav: poziv i put svetosti” ujedno će zaključiti Godinu obitelji Amoris laetitia. Susret se trebao održati ove godine, no zbog pandemije koronavirusa odgođen je za 2022. Slika „Otajstvo je to veliko” dimenzije 80×80 cm u svijetlim i toplim bojama – žutoj, narančastoj i crvenoj – predstavlja scenu biblijske svadbe u Kani, a prema umjetnikovim riječima, želi poručiti da je obitelj izraz sakramenta braka. Predaje na sveučilištu Gregoriana u Rimu. Do prošle godine vodio je duhovno-kulturni centar „Aletti”, a njegovi mozaici i sakralna djela ukrašavaju više od 220 mjesta u svijetu. Vodi duhovne vježbe, a savjetnik je i u više rimskih kongregacija.
Donosimo katehezu samog autora slike o otajstvu braka i obitelji iz kršćanske perspektive, preko "Svadbe u Kani", ali i kako je autor slike vidi.
«U mladosti sam upoznao "Boga nade". Sada, u starosti, poznajem "Boga strpljivosti". Nada nam donosi uzbuđenje, dok je strpljenje naporno. Ali ako u nadi pristupimo nečemu novom, samo u strpljenju to i zadržavamo. U ustrajnom strpljenju nada postaje trajna». Jürgen Moltmann
Grci koriste pojam hypomonè (čekanje) i paskein (strpljenje), a odnose se na mogućnost da se čovjek zaustavi jer se nešto važno događa, pri tome razmišlja i vidi kako će se to dogoditi prije nego se uistinu dogodi. To znači vitalno zaustavljanje jer se nešto događa i važno je pričekati da se to dogodi prije djelovanja. Napokon, evo još jednog izraza bogatog značenjem - makrothymìa (dužina duha), koji nam omogućuje da gledamo u budućnost. Strpljiv je onaj čiji je pogled usmjeren prema naprijed, gleda prema budućnosti. Ciceronje u djeluPartitionesoratoriaenapisao svome sinu: „Ono što se uklapa u nadolazeće nevolje zove se jakost, ono što traje i vidi sve do kraja, to se zove strpljenje".
Željko Mardešić rođen je u Milni na Braču, ali je djetinjstvo proveo u prelijepoj Komiži na Visu, gdje je i pokopan. Bio je jedan od najcjenjenijih sociologa religije, iako je završio pravo i radio kao pravnik. Poznavao je teologiju i bio oduševljen II. Vatikanskim koncilom. Pisao je o zanimljivim stvarima i razgovarao s različitim ljudima. Pratio je sve što se događa u Hrvatskoj i svijetu, na društvenoj i osobito crkvenoj razini. O sebi je napisao nekoliko stranica u Uvodu knjige „Lica i maske svetoga“. Govori nam o tri poniženja koja je doživio, koja su u njemu izazvala pobunu, te kako je uspio nadvladati ta poniženja. Radi se o poniženju razuma, osobne moralne nedosljednosti i poniženju dobrote. Na kraju je doživio i poniženje siromaštva, uzrokovano dijelom težinom Domovinskog rata a dijelom vlastitim odabirom samozatajnog života.
„Čovjeku je dana sloboda i uzor. Sloboda da se osjeća gospodar na svome, da slobodno traži istinu i nove puteve. Uzor, da se penje prema njemu, da ima cilj prema kome ide.“
Ivo Mašina rođen je u Preku 1927. od roditelja Ive i Marice. Potječe iz brojne obitelji s devetero djece. Živio je, kako kaže Mladen Dorkin, „za svijet u slobodi, za svijet u ljepoti. U njegovu srcu nije bilo mjesta sebičnosti, mraku, mržnji i osveti. Živio je za ideal Ljubavi i Slobode. U njegovoj viziji to je Isus Krist, savršeni Bog i čovjek. Zato je i težio da prinese sebe kao savršenu žrtvu, koju će prinijeti čista srca za slobodu Domovine, pravo na snove i vjeru koji se mogu i moraju ostvariti, i to kao pobjeda dobra nad zlom, svjetla nad tamom. San je Ive Mašine potpun i sretan čovjek, slobodan u svojim mislima, čežnjama, htijenjima, božanski uspravan u dostojanstvu u jednako tako slobodnom i sretnom, u dostojanstvu suverenom, ponosnom narodu“.
Nisam se htio čitav podrediti košarci i biti samo košarkaš. Bilo mi je jasno da život ima mnogo šire, dublje i više dimenzije od igre, a da je čar igre u pravom, a ne kupljenom, nadmetanju. Tako sam rano odlučio da novac, slava i taština za mene ne smiju ništa značiti. Igram, živim i u tome ću uspjeti.
Ako krenete od glavnog ulaza u Mirogoj prvom stazom uz sjeverne arkade, na prvom njihovom kraju – kod malog ulaza u groblje – nalazi se mala otvorena kapela. Uđite! Tu je pred vama najprije grob Ive Tijardovića i iza njega grob Ante Mimare. U kutu ćete odmah zapaziti lijepu Krešinu bistu na malom postolju gdje je uklesano zlatnim slovima: „Divnom čovjeku – vjerniku – slavnom svjetskom sportašu – hrvatskom domoljubu – vjernom suprugu – nježnom ocu“. I potpis: Supruga Ljerka i djeca – Ana, Iva, Krešimir Petar.
„Hvala vam, žene koje ste i majke! Zaklonili ste ljudska bića u sebi u jedinstvenom iskustvu radosti i muke.“
Ovom je porukom koju je uputio ženama diljem svijeta u znak svoje zahvalnosti i solidarnosti, sveti Ivan Pavao II izrekao 3 temeljne istine o majčinstvu : Svaka je žena pozvana biti majka, Majka je ona koja zaklanja ljudska bića, Majčinstvo je radost i muka.
Majčin dan je u jednom širem smislu posvećen svim ženama jer svaka žena u sebi nosi jedinstvenu sposobnost majčinske ljubavi i potpunog sebedarja koju je pozvana ostvarivati u odnosima s drugim ljudima.
Donosimo priču o Telemahu i Odiseju, o ocu i sinu, o dvoje ljudi koji su učili na svojim pogreškama.Donosimo također iskustvo Massima Recalcatija, talijanskog psihijatra koji je ponajviše pisao o Telemahu i Odiseju, o potrebi sina za ocem i potrebi oca za sinom. On nam iznosi svoje iskustvo s vlastitim ocem, njegovom odsutnošću i o onome što je naslijedio od svoga oca.
Svi smo barem jednom bili Telemah, barem jednom pogledali horizont mora, čekajući da nam se odatle netko ili nešto vrati, dođe k nama i povrati nam snagu za život. Današnji Telemah jesu mladi u stanju otuđenosti: bez jasne budućnosti, uništeni iznutra, bez perspektive, bez autentičnog iskustva, bez želje, u ropstvu uživanja, nezaposleni, nesigurni. Naša djeca ne nasljeđuju Kraljevstvo, već mrtvo tijelo, iscrpljenu zemlju, uništeno gospodarstvo, neograničen dug, nedostatak posla i bez životnog su horizonta. Naša su djeca iscrpljena.
Prije nekoliko dana svijet je proslavio šezdeset godina od prvog čovjekovog leta u svemir. Bio je to Jurij Gagarin.
Donosimo pismo koje je napisao Jurij Gagarin ženi i kćerima dva dana prije prvog leta u svemir 12. travnja 1961. godine, te vrlo zanimljive kratke crtice iz njihova obiteljskog života.
Pismo je trebalo biti predano njegovoj supruzi Valentini u slučaju da nešto krene po zlu. U stvarnosti je misija bila uspješna i, nakon sat i 48 minuta leta, Gagarin se vratio na zemlju sletjevši u regiju Saratovo, oko 850 kilometara jugoistočno od Moskve. Međutim, ono što je bila njegova duhovna oporuka dostavljeno je njegovoj supruzi sedam godina kasnije, 27. ožujka 1968. godine, kada je izgubio život u avionskoj nesreći. U ovom dirljivom oproštajnom pismu postoje vrlo snažne riječi o čovjekovoj predanosti pozivu i životu, podsjećajući nas pritom na prvo čovjekovo putovanje u svemir.