
Zmaj se može pobijediti
„Bajke su i više nego stvarne – ne samo zato što nas uče da zmajevi postoje nego zato što nas uče da se zmajeve može pobijediti.“ ~ G. K. Chesterton.
Za početak ovoga teksta vam želim ispričati jednu priču za djecu koja mi se čini prikladna za ono što želim reći.
Priča se zove: „Zmajevi ne postoje“ autora Jacka Kenta.
Priča govori o dječaku, Billyju Bixbeju, koji se jednog jutra probudi i ugleda zmaja na svom krevetu.
Bio je velik kao mačka, vrlo druželjubiv i umiljat. Billy je rekao da ima zmaja u svojoj sobi ali mama mu je odvratila da zmajevi ne postoje. Billy se vratio u sobu i počeo se oblačiti a zmaj mu je prišao i umiljato zamahao repom. Billy ga je htio podragati ali je onda shvatio da bi bilo blesavo podragati zmaja koji ne postoji. Malo po malo zmaj je počeo rasti. Došao je s Billyjem na doručak i sjeo na stol. To je bilo zabranjeno raditi ali Billy zmaju nije rekao ništa s obzirom da ne postoji. Zmaj je pojeo sve palačinke i Billyju je ostala tek jedna. Zmaj je uskoro narastao do veličine cijelog dnevnog boravka. Mama je pokušala usisavatI. Trebalo joj je cijelo jutro da to završi. Morala se provlačiti oko zmaja i ulaziti i izlaziti kroz prozore kako bi ga zaobišla.
„Nisam znao da zmajevi rastu tako brzo!“ – reče Billy. „Zmajevi ne postoje.“ – odgovori majka čvrsto. Uskoro zmaj ispuni cijelu kuću i pobjegne zajedno s kućom. Billyjev otac se vrati s posla i nađe prazan prostor te upita susjeda što se dogodilo. Majka je još uvijek (iako u šoku) ustrajno ponavljala da zmajevi ne postoje ali Billy zavapi i kaže glasno: „Mama, zmajevi postoje“. Majka vidi da zmaj stvarno postoji i uto se zmaj počne smanjivati. Mama upita kako to da je narastao tako velik. Billy odgovori da je možda samo htio dobiti njihovu pozornost.
Što ova priča želi reći? Ovakve stvari se dešavaju puno češće nego što mislimo. Ne gledamo stvarno što se dešava oko nas, o čemu razmišljamo i što osjećamo. Ne gledamo ljude oko sebe, što nam verbalno ili neverbalno pokušavaju reći, što nesvjesno možda činimo. Ne razgovaramo o stvarima o kojima bismo trebali razgovarati nego o stvarima o kojima je lako razgovarati. Guramo stvari pod tepih i izbjEgavamo iznositi probleme na svijetlo. A zmaj polako raste i raste gosteći se stvarima koje zanemarujemo. Dok jednog dana zmaj ne naraste toliko velik da ga ne možemo nastaviti ignorirati. Zmaju više nije do toga da nas uvjeri da ne postoji nego da nas proždrije i uništi. Čupa cijelu obitelj iz temelja na kojima je sagrađena. Tada se koncentrirana toksična smjesa izljeva nagrizajući sve pred sobom umjesto da se otpuštala malo po malo, problem po problem. Svaki taj zanemareni problem se vraća s urotom protiv cijele obitelji. Sve što trebaju učiniti da se to dogodi je: ništa. Nemojmo primjećivati niti reagirati. Nemojmo raspravljati i preuzimati odgovornost. Nemojmo uzimati u obzir i ne obraćajmo pozornost.
Tako nas đavao zavodi svakodnevno. Predatori kao što su lavovi odvajaju žrtvu ranjavanjem tako da više ne može držati korak. Tako sama nema šanse u borbi i biva rastrgana i pojedena. Na isti način nas đavao pokušava uništiti. Ulazi među nas kao vuk među ovce i razdvaja nas. Ne fizički nego duhovno. Tjera nas da se zatvorimo u sebe i da sami rješavamo svoje probleme. Sami sa sobom. A dobro zna da ih sami, bez Gospodina i jedni bez drugih ne možemo riješiti. I kako ignoriramo probleme oni rastu a đavao postaje sve jači. Zato je rješenje uvijek bdjeti, biti budan i na oprezu. Rano identificirati đavla i njegove laži te ih iznIjeti na svijetlo. Zajednička molitva nas uvijek drži čvrsto na okupu i s Gospodinom. Tako đavao može obilaziti oko nas, rikati i plašiti nas ali nam ne može ništa drugo.
Što kada zmaj naraste prevelik?
Legenda o svetom Juraju kaže da je neki grad terorizirao zmaj i svojim vatrenim dahom uništavao kuće i otimao ljude i stoku te ih proždirao. Tada dolazi sveti Juraj koji izlazi izvan sigurne utvrde na konju s kopljem i probada glavu zmaja te oslobađa grad od terora. Od tada mu se stanovnici toga grada utječu za zaštitu.
Također zanimljiva mi se čini priča da su 1890ih godina u Indiji svećenici dolazili na mjesta svježe iskopanih temelja novih kuća i zabijali koplje duboko u zemlju na mjestu gdje će biti postavljeni temelji. To su činili kako bi to koplje simbolično držalo velikog zmaja koji ispod živi čvrsto pritisnutim uz zemlju kako se ne bi mogao micati i tresti temelje te kuće.
Što to znači?
Pa isto ono što i Krist kaže o kući koja je sagrađena na pijesku. Bez obzira koliko dobar materijal bio, koliko dobra konstrukcija bila ili koliko velika bogatstva bila u kući, raspast će se. Što predstavlja koplje? Isto koplje kojim sveti Juraj ubija zmaja. Koplje je križ na kojem je Krist pobjedio Smrt. Križ koji svaki od nas dobiva. Križ od kojega često bježimo i koji često odbacujemo. Ali križ je temelj, kamen ugaoni našega života. Na križu se nalazi smisao našega života. Zato molimo Gospodina da nam uvijek daje snage da prihvaćamo taj križ te da ga možemo sljediti noseći ga. Zmaj nikada ne naraste prevelik tako da ga uz Gospodina ne bi mogli pobijediti.
Trenutno živimo u veoma posebnom vremenu. Prvo, korizma je. A korizma je sama po sebi redovito ispunjena većim i snažnijim napastima nego inače. Đavao zna da se približava trenutak Kristove smrti a onda uskrsnuća i velike pobjede pa želi učiniti sve što je u njegovoj moći da nas odvrati od toga. Ne želi da to doživimo u punini i radosti nego da samo mrmljamo, bunimo se i podliježemo napastima. Drugo, vrijeme je pandemije coronavirusa koji dodatno unosi strah i brigu, a đavao se time služi da izvrće stvarnost i pokazuje nam sve kao užasno. Govori nam da nas Gospodin ne ljubi i da nas je ostavio. Ali to nije istina. Kopljem prihvaćanja tog križa i mačem molitve i rada možemo ga pobijediti i dočekati dolazak Gospodina spremni i budni.
Filip Bošnjak
- Filip Bošnjak
- Hitovi: 1226