Alfonz V.  Aragonski, poznat kao Veličanstveni (1396-1458), sagradio je prvo sveučilište u Kataniji i prvu javnu bolnicu u Palermu. U toj je bolnici, u palači Sclàfani, izvorno  bila freska  „ Ospedale Grande“, osmišljena kao skup umjetničkih djela za dvorište, sa skulpturama, slikama i freskama, koji bi na neki način mogli ublažiti i duhovno utješiti pacijente u njihovim zemaljskim patnjama. "Trijumf smrti“ - znamo porijeklo ove velike freske (600 × 642 cm), napravljene otprilike između 1440. i 1450. godine, dok identitet autora nije poznat.

To su ujedno bile i društveno dramatične godine u kojima je širenje epidemija, gladi i crne kuge promijenilo način na koji su ljudi doživljavali smrt. Sigurno je da je pored freske „Trijumfa smrti“  postojao ciklus na temu četiriju tzv.  Novissima , to su prema kršćanskom tumačenju četiri posljednje stvari s kojima se susreće čovjek: Smrt, Sud, Pakao i Raj.

Ali što točno prikazuje „Trijumf smrti“? To je prikaz moralne opomene upućene svima, a uspijeva izraziti nešto vrlo precizno: prolaznost postojanja, krhkost života, prolaznost čovjeka i podsjeća nas da se činjenica smrti tiče svih, bez obzira na socijalni položaj i klasu kojoj pripadaju.
Na velikoj freski dominira prikaz smrti: kostur na konju čije se tetive i kosti mogu vidjeti, u namjeri da lukom i strijelama ubije one na koje naleti u nezaustavljivoj trci.
Prizor se odvija u raskošnom vrtu u kojem se smrt probija kroz prirodu i ljude - kao u tipičnom prizoru lova -  upravo bacajući još jednu smrtonosnu strijelu koja neumoljivo pogađa svoj cilj.

Smrt se kao crna dama nameće u središtu slike jašući kao kostur na nadrealnom konju, kao iz neke vizije. S jedne strane, prikaz stvarnog, sretnog, ugodnog, kultiviranog i rafiniranog svijeta, a s druge njegove suprotnosti, metafizički svijet drame i smrti. Upravo onako kako se događa u stvarnom životu – jedni žive dramu smrti dok drugi žive kao da se to oko njih ne događa.

Referentni tekst je sigurno Ivanova apokalipsa:
" Pogledam, a ono konj bijelac i u njegova konjanika luk. Pogledam, a ono konj sivac; konjaniku njegovu ime je Smrt i prati ga Podzemlje. Dana im je vlast nad četvrtinom zemlje: ubijati mačem i glađu i smrću i zvijerima zemaljskim.”. Otk 6, 2.8

Ispod su leševi ljudi koji su već žrtve pogođene strijelama - moćni i bogati: kraljevi, carevi, pape, biskupi, fratri, itd. Na ovoj su slici umirući portreti oni koji su stavili po strani svoju praktičnu odgovornost za događaje koji su oko njih. Čini se da za njih nema spasa i mogućnosti da se izbave iz zagrljaja smrti. 

S lijeve strane nasuprot stoje siromašni, marginalizirani, koji ili kao da prizivaju smrt kao olakšanje svojoj patnji ili su djelomice od nje pošteđeni, u molitvenom stavu. Među njima se ističu dva posebna lika, dva mladića, čiji pogled skreće s prizora i usmjerava se prema nama: to su nepoznati autor slike i njegov pomoćnik, koji drže slikarsko pero i posudu s bojom. Sada se portreti dvojice umjetnika pojavljuju prerušeni u kirurga i pomoćnika dok se posuda s bojama, naslon za ruke i kist pretvaraju u posudu s octom i skalpelom. Može biti i posuda s mirisom – da otkloni smrad smrti. Naša dvojica mladića vjerojatno su svjedoci i smrti i spasenja koje se događa pred njihovim očima. 

Onaj koji drži dva psa ljudskim pogledom na povodcu, upravlja korak od izvoru vječnog života koji je s desne strane. Figura psa simbol je pohlepe, želje, bijesa i senzualnosti; ukratko, osjetila i različitih osjećaja koji izmiču kontroli duha i razuma. Onaj koji ih vodi kao da ih jedva drži na uzdama.

Međutim, postoje likovi koji pokazuju da to ne vrijedi za sve. Pomičući pogled udesno, čini se kako se atmosfera mijenja. S desne strane okoliš se mijenja i naseljavaju ga aristokratska mladež, dame i vitezovi, ali i glazbenici i pjesnici koji - očito nezainteresirani za ono što se događa - ustraju u uživanju u životu i ljepoti. Oni su predstavnici društveno najviših klasa okupljenih u očaranom vrtu okruženom visokom živicom.
Vidimo dva mladića, muškarca i ženu također pogođene strijelama, ali na licu im se očituje život. Prvo je mladić na tlu podržan prijateljskim likom, a zatim se okreće i stiže do fontane. Ženu također tješi ruka: podržavaju je ruke žena, jedna odjevena u bijelo, a druga u zeleno, simboli ljubavi i nade. Prijateljstvo i blizina nas čine aktivnim i odgovornim članovima društva, umanjuju nam užas surovosti umiranja, jer umiranje je dio života. Čini se da je smrt svojevrsni anđeo super partes - ista sudbina čeka i bogate i siromašne. Lik iza spašene djevojke je ona sama ali sada, nakon što je primila pomoć, stoji s uzdignutim rukama u znaku molitve. To je ujedno čin zahvale i zaziv za spas drugih. Crvena boja je znak ljubavi koju je primila i koju preko molitve i zauzimanja za druge širi dalje. Svirač lutnje, simbol sklada, vraća nas na razlog oslobođenja i pročišćenja koje se dogodilo, na promjenu koja se događa kod nekih ljudi koji se, slušajući određenu glazbu (konkretno sakralnu glazbu) te dirnuti snažnim emocijama, bivaju pročišćeni i obnovljeni.

Iznad njih se nalazi fontana iz koje teče voda koja simbolizira zdravlje i ponovno rođenje, obnovu života. Na njemu će se napiti i mladić koji je ozdravio. "Izlit ću na vas čistu vodu i vi ćete se očistiti od svih vaših nečistoća" (Ez 36, 25).

I tu je ključni prizor ove slike – mladić naslonjena na fontanu, drži orla na ruci – to je sv. Ivan apostol. Orao označava "pobjedu" života nad smrću. Nalazi se točno iznad glave konja i tik do fontane, izvora života. Simbolizira Onoga koji ima moć nad smrću, koji može stati na kraj i zaustaviti ovu pomahnitalu trku. Sveto pismo kaže da je Isus svojom smrću uništio smrt i darovao nam život. Isus kaže:“Ja sam izvor žive vode koja struji u život vječni. Tko pije od ove vode neće ožednjeti nikada.“ Orao nam dolazi s neba. Označuje Božju riječ koja ima snagu sve obnoviti i utjeloviti se u svakome, u nama zaustaviti smrt i dati nam da kušamo život iako se nalazimo usred smrti. S Ivanove lijeve strane se nalazi nešto nalik na stepenice, to jest most ili put kojim se možemo uspeti prema Novom Jeruzalemu Sv. Ivan upire pogled prema nebu gdje se nazire grad – novi Jeruzalem, u kojem se više „neće čuti ni jauka ni plača“. Kao da sve koji gledaju ovaj prizor poziva da upru pogled prema nebeskom Jeruzalemu, tamo gdje nam je „Otac pripravio mnogo stanova“.

Otac Cosimo Scordato - rektor crkve sv. Franje Ksaverskog iz Palerma

Ne sviđa mi se izraz „Trijumf smrti“. Mislim da bi bilo ispravnije govoriti o „Vitezu smrti“. Za mene je to citat iz knjige Otkrivenja, šesto poglavlje.

Četiri viteza koji su pušteni, svaki od njih s jednim zadatkom. Jedan od njih je smrt, prikazana kao Vitez koji ima napeti luk spreman za ubijanje. Daje nam tumačenje smrti koja nas čini ravnopravnima bez obzira na stalež, dob, spol - od careva do papa, od žena do muškaraca, od djece do zadnjeg siromaha. Međutim, vitez smrti također i sam umire. Umire sa svojim konjem. To je smrt smrti. U stvarnosti, to utječe na sve, uključujući samu smrt. I to se čak odnosi na onu smrt koja nanosi smrt drugima. Ali da bi drugome donijela smrt, mora i ona sama umrijeti. Freska je bila smještena u bolnici s drugim vrlo važnim freskama koje su se bavile temama koje su povezane s konačnim stvarima čovjekovog života: umiranje, čistilište, pakao i raj. Bila je namijenjena za bolesne i umiruće. Možete li zamisliti kako bi se osjećali ti ljudi koji odlaze u bolnicu ako bi bili preplavljeni samo ovom mišlju na smrt i umiranje. Freske su imale za cilj predočiti svjetlo i nadu u situaciji bolesti i umiranja.

Dakle, nije smrt najvažnija, nije ona koja pobjeđuje. Najvažniji je život čiju snagu čovjek mora kušati ovdje i sada. Jer, ono čemu moramo težiti je Novi Jeruzalem, novi Grad. Ova freska nam predstavlja temu smrti ali budi zapravo u nama ljubav i čežnju za životom.