Neka se zna da je grijeh ne činiti, ne znati, ne vidjeti što treba učiniti - ukratko, ne voditi brigu. Ovo je doslovno značenje riječi akedija, koja je stoljećima prepoznata kao problem i koja nas još uvijek muči.
Karl Menninger
Generacija koja ne može podnijeti dosadu bit će generacija malih ljudi, ljudi neopravdano odvojenih od sporih procesa prirode, ljudi u kojima svaki vitalni impuls polako vene, kao da su uvenulo cvijeće u vazi.
Bertrand Russell
Postoji jedno duhovno stanje koje je reakcija na naše traume, uzrok i posljedica naših grijeha i slabosti. Nazivamo ga akedija. U naše domove i obiteljske odnose, u naše crkve i sakristije može se ušuljati ovaj duhovni crv. Ima tri vrste akedije.
Izraz divni novi svijet, iz Shakespeareove drame Oluja, uzeo je Huxley za naslov svoga futurističkog romana u kojem je prikazao „savršeno“ čovječanstvo kojem ne treba milosrđe i ljubav. Dovoljna je savršena tehnika i uspješna genetika.
Sve je sterilno, utilitarno i užurbano, život je ugodan, nema bolesti, emocija, boli, patnje ni prisile. Zabava i potrošački mentalitet cvjetaju, sve aktivnosti su kolektivne, a seksualni promiskuitet poželjan. Seksualnost je odvojena od emocija i intime, u skladu s krilaticom svatko pripada svima. Svi su stalno zajedno, ali pojedinci su bezosjećajni i atomizirani pa pravo zajedništvo ne postoji.
Strah od boli opterećuje više od same boli. Znamo, međutim, da strah i otklanja bol. Jedne se boli rješavamo drugom, većom boli. Epikur je strah, nadasve onaj temeljni, najveći strah, strah svih strahova, strah od smrti, otklanjao misaonom operacijom po kojoj se mi i naša smrt nikada ne susrećemo. Dok ima nas, govorio je Epikur, nema smrti, a kad ona dođe, nema više nas.
Ništa nam tako snažno ne krade pozornost na sebe kao bol. Bol produbljuje, pooštruje, mijenja naš odnos sa svijetom. Kad obolimo, naš svijet više nije isti. Prostor u kojem živimo suzi se i promijeni svoje značenje. Bol nam oduzme prostor životnoga kretanja. Ljudi s kojima smo dijelili posao i život više nisu tu. Nema uigranog ritma posla, odmora, druženja, sporta, spavanja. Iskustvo boli je sasvim novo iskustvo svijeta, drukčiji pogled na svijet. Pojavom boli svijet se pojavljuje na drukčiji način. Bol mijenja i pojačava doživljaj svijeta i stvarnosti. Temeljno zajedničko obilježje vrlo različitih iskustava patnje je prisila na preuzimanje nečega neugodnoga, bolnoga, razarajućega.
Donosimo članak fra Ante Vučkovića objavljen u teološkom časopisu Crkva u svijetu i djelove intervjua u Glasu koncila o boli, njenom značenju i smislu za naš život.
Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja!
Božić je sladak i divan, ali nas i snažno poziva na obraćenje. Promjenu mišljenja. Samoispitivanje. Opredjeljenje. Danas se često govori o ukradenom Božiću. Tko je ukrao Božić? I krađa se Božića uvijek stvarno događa. Međutim, ne krade ga pompa i pusti menadžeri, nego zatvaranje očiju i ušiju pred dramom Božića. Dramatičnost Božića doseže svoj vrhunac u Ivanovoj rečenici (čitamo je na sam dan Božića): K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja!
Uvijek se u malim razlikama krije veliko značenje. Nekada je ta mala razlika toliko nezamjetljiva da nam samo Duh Sveti može otkriti njezino značenje. Zaustavimo se na razlici između blagosti i popustljivosti. Biti popustljiv prema samome sebi, malo po malo vodi do katastrofe. S druge strane, biti milosrdan i blag prema samome sebi vodi do duhovnog sazrijevanja. Onaj tko je okrutan prema samome sebi neminovno je još okrutniji prema drugima. Zanimljivo, i onaj koji je popustljiv prema sebi, također je strog prema drugima. S blagošću i milosrđem je potpuno suprotno. Onaj tko je blag prema sebi, još je blaži prema drugima.
«U mladosti sam upoznao "Boga nade". Sada, u starosti, poznajem "Boga strpljivosti". Nada nam donosi uzbuđenje, dok je strpljenje naporno. Ali ako u nadi pristupimo nečemu novom, samo u strpljenju to i zadržavamo. U ustrajnom strpljenju nada postaje trajna». Jürgen Moltmann
Grci koriste pojam hypomonè (čekanje) i paskein (strpljenje), a odnose se na mogućnost da se čovjek zaustavi jer se nešto važno događa, pri tome razmišlja i vidi kako će se to dogoditi prije nego se uistinu dogodi. To znači vitalno zaustavljanje jer se nešto događa i važno je pričekati da se to dogodi prije djelovanja. Napokon, evo još jednog izraza bogatog značenjem - makrothymìa (dužina duha), koji nam omogućuje da gledamo u budućnost. Strpljiv je onaj čiji je pogled usmjeren prema naprijed, gleda prema budućnosti. Ciceronje u djeluPartitionesoratoriaenapisao svome sinu: „Ono što se uklapa u nadolazeće nevolje zove se jakost, ono što traje i vidi sve do kraja, to se zove strpljenje".
„O antifone” ili Velike antifone jest naziv za sedam antifona koje se pjevaju ili recitiraju uz evanđeoski hvalospjev Magnificat (Veliča), na molitvi Večernje, tijekom Došašća, i to u osmini pred Božić, od 17. do 23. prosinca, u vremenu neposredne priprave za Božić. Izražavaju dinamiku divljenja pred otajstvom utjelovljenja onoga tko ih pjeva.
Antifona od 20. prosinca „O divni ključu Davidov“ prikazuje Kristova djela, vlast da može otvarati i zatvarati, oslobađati sužnjeve iz tame. Antifona se poziva na dolazak Mesije kao ključa koji otvara, kao sluge Gospodnjeg u svojoj apsolutnoj moći - otvoriti ilizatvoriti - i u ulozi Osloboditelja onih koji su zarobljenici tame.
Koliko dugo traje tišina (muk) u razgovoru pa da nam počne izazivati nelagodu?
Nizozemski psiholog Namkje Koudenburg kaže da je potrebno samo četiri sekunde i već nastupa nelagoda. Nastupilo je vrijeme tišine, ili barem vrijeme kad imamo više mogućnosti biti u tišini, biti sa samim sobom. To nam je dijelom nametnuo koronavirus, smanjivši naše socijalne kontakte i prisilivši nas da stojimo dugo vremena u kući. Još protekli mjesec nešto naizgled sasvim nemoguće i stoga šokantno – „perspektiva nestvarne tišine“, kako kaže Giuseppe Marino.
