Priznajem da se nas dvojica borimo jedan s drugim.
Nas smo dvojica bili toliko različiti i u toj svojoj različitosti toliko opasni jedan drugome.
Meni je trebalo malo ohrabrenja, malo prijaznosti, da mi otvoriš put, a ti si mi ga umjesto toga zapriječio, u dobroj namjeri, naravno.
U Pismu ocu Franz Kafka pripovijeda u formi pisma o svom životu bitno obilježenom prijeporima i nerazumijevanjem s ocem. Pismo je trebalo pokazati što je među njima sve pošlo po zlu, jer nisu više mogli razgovarati među sobom. To je pismo napisao 1919. godine, kad mu je bilo 36 godina, ali pismo nikad nije uručio ocu. Povod Pismu je očevo pitanje, zašto ga se Franz toliko boji:“ Nedavno si me upitao zašto ja tvrdim da osjećam strah pred tobom? Kao i obično, nisam ti znao odgovoriti na to pitanje, djelomice upravo zbog tog istog straha što ga osjećam pred tobom.“ Strah je do te mjere prevladao da je prešao u osjećaj krivnje: „Ja sam pred tobom izgubio samopouzdanje i zamijenio ga beskrajnim osjećajem krivnje“. U takvoj situaciji Franz se osjeća slabo i nemoćno, nezaštićeno. Uvijek se osjeća krivo jer nikada ne može biti u pravu: „Kosti nitko nije smio gristi, ti da. Ocat se nije smio srkati, ti da“. Postao je nesigurno dijete a ta nesigurnost otvorila je vrata daljnjim strahovima.
Moj otac se uvijek prema svima odnosio jednako; bila to kraljica ili čistač ulice, on je uistinu mislio da su sva ljudska bića jednaka. Tu istu vrijednost primjenjujem na sve što radim u životu.
Moj otac je bio čovjek hrabrosti i vizije.
On je istinski vjerovao u snagu jedinstva i da će, ako se ljudi diljem svijeta ujedine, zadati težak udarac svakom obliku nepravde.
Bio je uistinu iskren u onome u što je vjerovao i postojale su središnje vrijednosti koje su oblikovale njegov život: poniznost, ustrajnost, poštenje i oprost.
Gotovo desetljeće nakon njegove smrti 5. prosinca 2013., Nelson Mandela nastavlja inspirirati milijune ljudi diljem svijeta u nenasilnim naporima protiv svih oblika rasizma. Nobelova nagrada za mir i danas je referentna točka daleko izvan granica Južne Afrike.
S druge strane, o čemu svjedoči "povratak" ksenofobije i rasizma u mnogim područjima planeta, borba za jednakost i dalje je vrlo važna. Među onima koji hodaju stopama južnoafričkog čelnika je i njegova kći Makaziwe Mandela, uključena u razne dobrotvorne organizacije, osnivačica i predsjednica "House of Mandela", tvrtke koja kroz odjeću - posebno za mlade - prenosi anti rasističku poruku njenog oca. U ovom intervjuu vatikanskim medijima, Makaziwe se usredotočuje na osobnost Nelsona Mandele, na važnost njegovog društvenog opredjeljenja i na važnost obrazovanja kako bi se prevladale predrasude koje još uvijek truju odnose među ljudima i narodima.
U samostanu bosonogih karmelićanki u Đakovačkoj Breznici predvodio sam devetnicu svetom Josipu gdje sam ugledao ovu sliku svetog Josipa s Isusom koji spava na njegovim grudima. Nikad prije nisam vidio ovakav prikaz koji isijava tolikom ljubavlju i nježnošću između Isusa i Josipa. Toliko me se dojmio ovaj prikaz da sam pošao tražiti na internetu ovu sliku i pronašao da se original ove ikone nalazi u kapeli jedne redovničke zajednice u Španjolskoj. Tko želi više informacija može posjetiti web stranicu: https://www.hogardelamadre.org/es/.
Kad promatramo neku svetu sliku, razglabamo njen sadržaj, ulazimo u prizore na njoj, mi zapravo meditiramo, a meditacija je molitva. Meditirat ćemo o životu svetoga Josipa čiji život je neodjeljiv od života samoga Presvetoga Trojstva, i od života Isusa i Marije. Znači bit ćemo s Bogom i sa Svetom obitelji.
Prema Božjem promislu početkom dvadesetog stoljeća, g. 1920. ustanovljena je družba Kćeri Milosrđa TSR sv. Franje u Blatu na Korčuli. Kod ustanovljenja poslužio se dobri Bog s gospođicom Marijom Petković-Kovač, pokojnog Antuna iz Blata na otoku Korčuli i tadašnjim dubrovačkim biskupom dr. Josipom Marčelićem. Tako je Marija Propetoga Petković - i u domovini i u svijetu, zajedno sa svojom Družbom - postala svima sve u životvornome dobru, svjedočeći Kristovu prisutnost u svijetu dok on ne dođe. Osnovala je i pokrenula svoju malu zajednicu da čini dobro među najugroženijima te da ta zajednica postane sijač i svjedok dobra u ovome neveselom svijetu, istinskoj dolini suza.
Marija je imala uzorne roditelje, a napose je voljela oca kojega je držala “živim svecem”. U djetinjstvu okružena njegovom ljubavlju i dobrim kršćanskim odgojem svoje majke u obiteljskom ozračju koje će šezdesetak godina kasnije II. vatikanski sabor nazvati “kućna Crkva”, Marija je pokazivala nesvakidašnju pobožnost i sklonost meditaciji, ali se i rado družila s najsiromašnijim djevojčicama iz susjedstva i skrivećki im pomagala.
