Kad dvije osobe otkriju jedna drugu,… kada podijele svoju viziju, tada je rođeno prijateljstvo. 

U prijateljstvu je važno pitanje: „Vidiš li istinu kao i ja?“. Ili, u najmanju ruku: „Je li ti stalo do iste istine?“.
Čovjek koji se slaže s nama da je neko pitanje od velike važnosti, koje drugima nije toliko bitno, može biti naš prijatelj. Ne treba se nužno složiti s nama oko odgovora.

C. S. Lewis u svojoj knjizi „Četiri ljubavi“, koja je prožeta vlastitim iskustvom, opisuje četiri osnovne vrste ljudske ljubavi: afektivnu, prijateljsku, erotsku i ljubav prema Bogu. Mi ćemo u ovom članku ukratko prikazati samo onu prijateljsku.

Prijateljstvo se u starini smatralo najsretnijom i najcjelovitijom od ljudskih ljubavi, kruna života i škola vrlina. Za razliku od toga, suvremeni svijet to zanemaruje. Naravno, priznajemo da je svaki čovjek, pored supruge i obitelji, potreban i nekolicine „prijatelja". Malo je onih koji prijateljstvo cijene jer ih je malo koji ga istinski dožive.

Po čovjekovoj prirodi manje je biološki potrebno od drugih gore navedenih ljubavi.  Ono se događa između pojedinaca. Onog trenutka kad dvije osobe postaju prijatelji, oni se u određenoj mjeri  zajedno odvajaju od mnoštva (stada). Nitko od nas ne bi bio rođen bez Erosa, a bez Nježnosti nitko od nas ne bi mogao odrasti, dok bez prijateljstva možemo i živjeti i odrastati. Ljudska vrsta, promatrana biološki, nema potrebe za njim. Zajednica kao krdo ili stado može ga čak ne željeti, te nemati vjere u njega. Izgleda da nas prijateljstvo, više od svih drugih ljubavi, podiže na razinu bogova ili anđela.

Ljubavnici uvijek govore jedno drugom o svojoj ljubavi. Prijatelji jedva ponekad o svom prijateljstvu. Ljubavnici su obično licem u lice, prožeti jedno drugim. Prijatelji, rame uz rame, zaokupljeni nekim zajedničkim interesom. Iznad svega, Eros (dok traje) je nužno samo između dvoje. Ali dvoje, daleko od toga da je dostatan broj za Prijateljstvo, a nije ni najbolji. A razlog za to je vrlo važan. U svakom od mojih prijatelja postoji nešto što samo neki drugi prijatelj može u potpunosti otkriti. Zbog toga je pravo prijateljstvo najmanje ljubomorno od svih ljubavi.

Dvojica prijatelja uživaju kada im se pridruži treći, a trojica kad se pridruži četvrti, samo ako je novo pridošli kvalificiran da postane pravi prijatelj. Tada mogu reći, kao blažene duše kod Dantea, "Evo jednog koji će povećati (obogatiti) naše prijateljstvo." Jer u ovoj vrsti ljubavi „podijeliti ne znači oduzeti“. Svakog prijatelja posjedujemo, ne manje nego više, s povećanjem broja onih s kojima ga dijelimo.

Kad dvije osobe otkriju jedna drugu,… kada podijele svoju viziju, tada je rođeno prijateljstvo. Istog trena zajednički se nalaze u neizmjernoj samoći. Ljubavnici traže privatnost. Prijatelji nalaze samoću u vezi s njima samima, tu barijeru između njih i stada, htjeli oni to ili ne. Dapače, rado bi je smanjili.

U prijateljstvu je važno pitanje: „Vidiš li istinu kao i ja?“.  Ili u najmanju ruku: „Je li ti stalo do iste istine?“. Čovjek koji se slaže s nama da je neko pitanje od velike važnosti, koje drugima nije toliko bitno, može biti naš prijatelj. Ne treba se nužno složiti s nama oko odgovora.

Sam uvjet da imamo prijatelje jest, da bismo osim prijatelja trebali poželjeti i nešto drugo. Prijateljstvo mora biti u vezi s nečim, čak i ako je to samo entuzijazam oko nečega. Oni koji nemaju ništa ne mogu ništa međusobno podijeliti a oni koji nikamo ne putuju ne mogu imati suputnike.

Dapače, nećete uopće osjećati ljubomoru dijeleći prijateljstvo. Može se tvrditi da su prijateljstva od praktične vrijednosti za zajednicu. Svaka civilizirana religija počela je u maloj grupi prijatelja. Matematika je zapravo započela kada se nekoliko grčkih prijatelja okupilo kako bi razgovarali o brojevima, linijama i kutovima. Mala grupa prijatelja, koji „okrenu leđa svijetu", jesu oni koji ga stvarno preobražavaju. Prijatelj će se, sigurno je, pokazati također kao saveznik kada savez postane neophodan, posudit će ili dati kad nam zatreba, skrbiti o nama u bolesti, zauzeti se za nas među našim neprijateljima, učiniti što može za naše udovice. Ali, sva ta dobra djela nisu po sebi stvar prijateljstva. Važna su, jer bi bio lažni prijatelj kad ih ne bi činio ako se ukaže potreba. Nevažna,  jer uloga dobročinitelja uvijek ostaje od drugotne važnosti, čak i pomalo tuđa, ako je od prijatelja. Može biti čak i neugodna.

Čak ni zahvalnost po sebi ne obogaćuje takvu vrstu ljubavi. Prijateljstvo, za razliku od Erosa, ne propitkuje. Postajete čovjekov prijatelj bez da znate ili brinete je li oženjen ili ne, ili pak kako zarađuje za život.

Vidiš li istinu kao i ja? - pravo je pitanje u prijateljstvu.

U savršenom prijateljstvu, ova poštovana ljubav, mislim, često je tako velika i tako čvrsto utemeljena da se svaki član u svom najtajnijem dijelu srca osjeća ponizan pred ostalima. Ponekad se pita što on tamo radi među gospodom Većima (od sebe). Osjeća se beskrajno sretnim u takvom društvu. Pogotovo kad se cijelo društvo nalazi zajedno, a svaki od njih donosi što je najbolje, najpametnije ili najsmješnije za sve.

Prijateljstvo je nešto što nas uzdiže gotovo iznad ljudskoga. Ta ljubav, slobodna od instinkta, od svih dužnosti, ali koje takva ljubav slobodno prihvaća, gotovo u potpunosti slobodna od ljubomore i bez uvjeta od „potrebe da bude potrebna“. To je vrsta ljubavi koju možemo zamisliti među anđelima. Jesmo li ovdje pronašli prirodnu ljubav, kakva je ljubav u sebi?

Prijateljstvo se rađa u trenutku kada jedan čovjek kaže drugome: "Što! I ti? Mislio sam da nitko osim mene…". Ali, zajednički ukus, vizija ili pogled na stvarnost koji se otkrije ne treba uvijek biti nešto lijepo. Od tog trenutka umjetnost, filozofija, napredak u religiji ili moralu može se uzdići (prema većemu). Svako pravo prijateljstvo je svojevrsno dijeljenje (od drugih), ponekad čak i pobuna.

Svaka grupa prijatelja njeguje zasebno "javno mišljenje", koje svoje članove utvrđuje nasuprot javnog mišljenja zajednice općenito. Kao takva je, dakle, žarište potencijalnog otpora. Muškarcima koji imaju prave prijatelje manje je moguće upravljati …, dobrim vlastima teže ih je ispravljati a lošim vlastima korumpirati. Dakle, ako bi naši gospodari, silom ili propagandom o "zajedništvu" ili nenametljivim onemogućavanjem privatnosti i slobodnog vremena, ikad uspjeli stvoriti svijet u kojem su svi drugovi a nitko prijatelj, oni će ukloniti određene opasnosti, a također i uzeti nam ono što je gotovo naša najjača zaštita od potpunog ropstva.

Ta opasnost je uistinu realna. Prijateljstvo može biti škola vrline ali isto tako i škola poroka. Ono je ambivalentno. Dobre muškarce čini boljima, a loše muškarce gorima. Ova ljubav, kao i druge prirodne ljubavi, ima urođenu sklonost prema određenoj bolesti. Očito je da su elementi odvajanja, ravnodušnosti ili gluhoće (barem oko nekih stvari) nasuprot vanjskog svijeta zajednički za sva prijateljstva, bila ona dobra, loša ili samo bezazlena. Ljudi koji se međusobno dosađuju, trebali bi se rijetko susretati, dok bi to trebali činiti često ljudi koji pokazuju zanimanje jedni za druge.

Već smo rekli da u dobrom prijateljstvu svaki član često osjeća poniznost naspram ostalih. On vidi da su sjajni i smatra da je sretan što je među njima. Stoga se i vrlo lako prijeđe od pojedinačne poniznosti do zajedničkog ponosa. Naravno, na nama je da takvu opasnost znamo prepoznati jer je ona gotovo neodvojiva od prijateljske ljubavi. Prijateljstvo mora isključivati. Od nedužnog i nužnog čina isključivanja do duha isključivosti mali je korak. Zajednička vizija koja nas je prvo spojila može lako izblijedjeti.

Samo zato što je najviše duhovno od svih ljubavi, opasnost koja mu prijeti je također duhovne prirode. Prijateljstvo je, ako hoćete, anđeosko. Ali, čovjek se treba triput opasati poniznošću ako želi jesti anđeoski kruh bez rizika (da ne padne).

Tada i prijateljstvo, poput ostalih prirodnih ljubavi, nije u stanju spasiti samo sebe. U stvarnosti, jer je duhovne prirode, suočava se sa suptilnijim neprijateljem pa se stoga mora još svesrdnije od njih pozivati na božansku zaštitu, ako se nada da će opstati. Jer, razmotrite kako je uzak njegov istinski put. Ne smije postati ono što narod naziva "društvom uzajamnog divljenja". S druge strane ako nije puno obostranog divljenja, zahvalne ljubavi, to uopće nije prijateljstvo. Nijedan prijatelji ne može podnijeti svoju slavu a da je pritom ne vidi kod drugoga. Stoga, oni počinju cijeniti onoga drugog više nego sebe. Jer si ti pošteniji nego ja, reći će netko. Jer si ti draži nego ja, reći će drugi.

Prijateljstvo nije nagrada jer smo obespravljeni niti znači imati dobar ukus u pronalaženju prijatelja. To je sredstvo preko kojega nam Bog otkriva ljepote drugih. Preko prijateljstva Bog otvara naše poglede prema drugima. Oni su, kao i sve ljepote, proizišle iz Njega, a zatim u dobrom prijateljstvu porasle kroz samo prijateljstvo. Tako postaju Njegovo sredstvo stvaranja, kao i sredstvo otkrivenja. U tom slavlju, On je taj koji razastire stol i On je taj koji bira goste. On je taj koji bi trebao uvijek predsjedati, a nadajmo se da se to događa bar ponekad.