
Koliko dugo traje tišina
Koliko dugo traje tišina (muk) u razgovoru pa da nam počne izazivati nelagodu?
Nizozemski psiholog Namkje Koudenburg kaže da je potrebno samo četiri sekunde i već nastupa nelagoda. Nastupilo je vrijeme tišine, ili barem vrijeme kad imamo više mogućnosti biti u tišini, biti sa samim sobom. To nam je dijelom nametnuo koronavirus, smanjivši naše socijalne kontakte i prisilivši nas da stojimo dugo vremena u kući. Još protekli mjesec nešto naizgled sasvim nemoguće i stoga šokantno – „perspektiva nestvarne tišine“, kako kaže Giuseppe Marino.
Ona je uistinu stvarna – ulice su puste, dućani, tvornice, uredi, itd. Otvoreno je samo ono najnužnije za opskrbu i život. "Nekada smo taj snažni intenzitet doživljavali samo u rano nedjeljno jutro ili u zoru prvog dana u godini, …čitav grad uronjen u nadrealnu tišinu…, koja poziva na meditaciju, čitanje i dijalog oko nečega što konačno doživljavamo kao zajedničku sudbinu", piše otac Bernardo Gianni, opat samostana San Miniato, na brdu iznad Firence, koja se s toga mjesta vidi kao na dlanu.
Ovako to izražava nepoznati pisac u Drevnoj homiliji na Veliku i svetu subotu,: “Što je ovo danas? Velika tišina na zemlji, velika šutnja i samoća, velika smirenost, jer Kralj spava. Zemlja se prestrašila i zašutjela, jer je Bog u tijelu usnuo i probudio pomrle od početka svijeta. Bog je umro u tijelu i oživio podzemlje.“
Dakle, ova velika tišina izaziva u nama nelagodu i strah, ali nam se nudi i kao šansa da otkrijemo nove prostore za razmišljanje, razgovor, spoznaje o sebi i drugima, postavimo prioritete, itd.
Jedno istraživanje iz 2006. godine, objavljeno u medicinskom časopisu "Heart", pokušalo je izmjeriti učinke slušanja glazbe na ljudsko tijelo i našlo se pred neočekivanim otkrićem. Istraživači su nasumično umetnuli stanku od dvije minute tišine između različitih pjesama koje su ispitanici slušali: nijedna dionica "opuštajuće" glazbe nije imala pozitivne učinke na krvni tlak i protok krvi do mozga kao onaj neočekivani trenutak tišine.
Jedan brat pustinjak je otišao kod svog duhovnog oca tražiti jedan savjet što mu je činiti, jednu riječ za svoj život. Njegov duhovni otac mu odgovori: "Idi, ostani u svojoj ćeliji (sobi) i tvoja ćelija će te naučiti svemu."
Ovih dana svi redom - epidemiolozi, specijalisti zaraznih bolesti, ministri, političari, mediji, prijatelji nas mole da ostanemo kod kuće i da ne izlazimo van. To svakako moramo učiniti, da se ne bi proširio virus. Teško je, međutim, ostati kod kuće. Kao da nas nešto sili da izađemo, štoviše kao da nam zapovijeda da zgrabimo ključeve od kuće i odemo bilo kamo. Zašto je to tako teško?
Pustinjski oci ovu bi silu nazvali akedìa. Često je doživljavamo kao lijenost ali nije riječ o lijenosti, već - kako oni kažu - o “anksioznosti srca”. Ima nevidljivi korijen u samodopadnosti (philautia).Čini da smo na tisuće načina okrenuti samima sebi. Često zbog nje nismo u stanju dovršiti poduzete aktivnosti. To je latentno nezadovoljstvo, lagani nemir koji nam ne dopušta da budemo sabrani. To je otvoreni sukob s vremenom i prostorom. Uvijek su prošla vremena bila najbolja. I buduća bi mogla biti odlična. Ali, ova sadašnja, ona su užasna. Zapravo, ovaj sadašnji trenutak je grozan, nepodnošljiv. To je nemir koji vam ne dopušta da živite u sadašnjosti.
Slično je i s dimenzijom prostora. Evagrije Pontski to opisuje ovako: "Pogled oka neprestano leti prema prozoru, a um zamišlja nekog posjetitelja, prolaznika, neki glas koji bi čuo". Osoba se nalazi na mjestu gdje se osjeća skučeno, pritješnjeno. Želio bi što prije napustiti to mjesto, prostoriju u kojoj se nalazi, posao kojim se bavi. Tišina ćelije za njega postaje nepodnošljiva.
To stanje su očevi pustinje nazivali “podnevna bolest”, vrijeme između 10 i 14 sati, kad su već malo molili i radili i očekuju trenutak ručka, odmora. To je stanje koje utječe na sve što radite, što posjedujete: supružnike, djecu, kuću, posao, molitvu, čitanje, misli, osjećaje - čitav vaš život.
U žargonu zvanom lunfardo - tipičnom za grad Buenos Aires, koji se naširoko koristi u tangu - glagol balconear znači "gledati kroz prozor" ili s balkona. Opisuje stav čiste znatiželje, gdje nema sudjelovanja, poput gledatelja pred kojim se događa nešto što ga se u konačnici ne tiče. Zato si uvijek može priuštiti da kritizira ono što mu se ne sviđa ili s čime se ne slaže. U ništa se aktivno ne uključuje, drži se po strani. Samo će se pojaviti na balkonu, promatrati što se događa i eventualno nešto dobaciti.
Kako se nositi s ovim stanjem?
Prvo je ostati u u svom domu. Vježbati se strpljenju, razvijati sposobnost podnošenja neugodnih i tjeskobnih situacija. To je i šansa da se otvorimo prema drugome, odnosno podijeliti svoje misli i iskustva s osobom koja je pokraj nas. Boravak kod kuće, ako govorimo o bračnom i obiteljskom životu, ne mora nužno značiti nešto loše. To je velika prilika za sve nas.
Drugo je pronaći neke hvale vrijedne samostalne i zajedničke aktivnosti: moliti, čitati, pisati, raditi ručni rad, okupirati psihu konstruktivnim stvarima a ne prepustiti se mobitelu, TV-u, lošim vijestima i prognozama.
Evagrio bi rekao: "Tuga je teška, akedìa je nepodnošljiva, ali suze okrenute Bogu snažnije su od to dvoje zajedno." Suze su priznanje da se borimo s vlastitim pogreškama, manama i navikama, da smo potrebni oproštenja i pomirenja, zajedništva. Ako mu priznamo svoju slabost, Bog će nam sigurno pomoći.
Tko preuzme brigu o svojim potrebama, stvarnim željama i odnosima, ne dopušta ovom stanju da nad njime dominira.
- Mladen Klanac
- Hitovi: 593