
Tvoja utjeha jest i mora biti Bog
Jedna od riječi koje često čujemo preko medija i koja nam polako ulazi u uši i srce jest: ugroza. Zanimljiva riječ. Čujemo je iz vojnih krugova, kada se govori nacionalnoj sigurnosti i jačanju obrambenih snaga. Ljeti slušamo o ugrozi od požara, slušali smo o ugrozi od potresa. Mnogi su u ugrozi da ostanu bez posla ili se već nalaze u ugrozi nezaposlenosti. Osjećamo ugrozu od jednog malog virusa, koji je u jednom trenutku blokirao pola čovječanstva i utjecao i naše živote… Mnogi iskušavaju ugroze nasilja, nepravde, samoće …
Ugroza je neizbježna, ali utjeha je snažnija. Dobro je uvijek snažnije od zla. Iako na prvi pogled nije tako. Gdje se „utješujemo“?
Više nego ikad nam je jasno da čovjek živi pod ugrozom i da od nje ne može pobjeći. Uvijek nas nešto ugrožava. I društvo sa svojim institucijama bori se da nas zaštiti od ugroza svih vrsta. Od ugroze neimaštine do ugroze komaraca koji nas maltretiraju u ove ljetne dane. Čovjekov život jest ugrožen. I to je stvarnost koju smo pozvani prihvatiti. Nema na ovoj zemlji apsolutne sigurnosti.
Međutim, u temelju svih ugroza nalazi se ugroza nad ugrozama, koja je neka vrsta nemani, nevidljive ali prisutne. Kršćanstvo poznaje ove gore spomenute „redovite“ ugroze, ali proročki upire prst na ugrozu od sedam smrtnih ili glavnih grijeha, kako ih naziva Katekizam Katoličke Crkve. Ta ugroza je opasna, sveprisutna, razarajuća i često neprimjetna. Dolazi iznutra. Iz srca. „Ta iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke“. (usp. Mt 15, 19) Izvor ove ugroze je u istočnom, iskonskom, izvornom, urođenom grijehu naših praroditelja i ukorijenjen je u našoj ranjenoj naravi. Duhovnog je tipa i materijalizira su u nekom konkretnom ponašanju koje je suprotno dobru, suprotno našoj naravi koja je stvorena za nebesku stvarnost, za dobro, lijepo i istinito. Ova temeljna „ugrozbena“ neman, čudovište, ima sedam glava: oholost, škrtost, bludnost, zavist, proždrljivost, srditost, lijenost. Evo ih tu su. Među nama su. Unutar nas su. Razaraju ljudske odnose. Uništavaju mlade živote. Razaraju brakove. Sprječavaju nas da budemo slobodni u darivanju drugima. Uzrokuju podjele, nasilje, otuđenost, strah. Prisiljavaju nas da mislimo isključivo na sebe i svoj mali svijet.
Sv. Thomas More u svojoj knjizi „Dijalog Utjehe u nevoljama“ polako nas vodi od ugroze prema utjehi: „Ovdje ću nešto reći što sam naučio od sv. Bernarda: onaj tko se u nevolji okreće zemaljskim ispraznostima i traži pomoć i utjehu u njima sličan je čovjeku koji se u pogibelji od utapanja hvata svega što mu se nađe pri ruci i čvrsto se drži toga, pa bio to i običan štap. To mu, naravno, ne pomaže jer tonući povlači za sobom i štap i tako oboje potonu.“ Ugroza nas tjera prema lažnim „utjehama“, koje su skrivene ugroze.
Postoji li „lijek“ za ove nesreće? Je li moguće izvući se iz ralja ovih ugroza? Koja se institucija brine da nas zaštiti od ovih ugroza? Radosna vijest jest da postoji druga stvarnost - a to je utjeha! Predivna riječ. Kada smo utješeni, nalazimo se u stanju mira za koji bi htjeli da nas nikada ne napusti. Glavni izvor utjehe i „uništavač ugroze“ je Duh Sveti. Paraklit. Tješitelj, U grčkom originalu znači i Hrabritelj. Okrjepitelj. Neka vrsta trenera za dobro. I on ima svoje darove, koji razaraju ugroze i proizvode kreposti – ukorijenjene dobre navike. Duh Sveti daruje sedam svojih darova: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Eto recepta protiv svih ugroza. Mudar čovjek djeluje razborito, ne pretjeruje u ničemu, sluša savjet Božji u molitvi, posjeduje nutarnju jakost pred nevoljama i trpljenjima života, posjeduje Božje znanje o nebeskim stvarima i razumije zašto se događaju zemaljske ugroze. Pobožan je, odnosno živi pred Bogom i posjeduje strah Božji, odnosi brine se da ne izgubi dar Božje ljubavi i sve ove plodove utjehe.
Thomas More u svojoj knjizi navodi zamišljeni razgovor između ujaka Antona i nećaka Vincenta, u kojem ujak savjetuje nećaka: “Jer tvoja utjeha jest i mora biti Bog, a ne ja. On je pouzdan tješitelj koji (kako reče svojim učenicima) ne ostavlja svoje sluge kao neutješenu siročad, čak ni onda kada ga je smrt odvojila od njegovih učenika. Nego im je , kao što je obećao, poslao Tješitelja, Duha Svetoga, koji izlazi od Oca i od njega, i još im je obećao da će biti s njima do svršetka svijeta. Stoga, ostanete li dio njegova stada i budete li vjerovali njegovu obećanju, kako biste to, pitam se, mogli ostati bez utjehe u kojoj god teškoj nevolji kada Krist i njegov Sveti Duh, i s njime Otac koji je od njih neodvojiv, ako posvema vjerujete i uzdate se u njih, nisu nikada više od dužine prsta u prostoru ni od minute u vremenu daleko od tebe.“
Ugroza je neizbježna, ali utjeha je snažnija. Dobro je uvijek snažnije od zla. Iako na prvi pogled nije tako. Gdje se „utješujemo“? U Crkvi. Kršćanskoj zajednici. Zvuči previše općenito? Pokušajmo biti konkretniji: u obitelji, kućnoj Crkvi. Savršenoj Božjoj zajednici. Majka, otac, djeca. Utjeha. Zvuči „neugrozbeno“. Utješno. Utješeno srce je izliječeno srce. Iz njega izvire praštanje, zajedništvo, sebedarje. Novo srce je spašeno. Kršćanska zajednica s Kristom u sredini i obitelj kao njeno središte suzbijaju ugrozu. Tješe društvo i svakog od nas. „Kad se skupe tjeskobe u srcu mome, tvoje mi utjehe dušu vesele“ (Ps 94,19)
- Mladen Klanac
- Hitovi: 577