
Kruh iz Popovića
…neki poseban sastojak dođe u moj kruh…
Gdje god da te život odnese uvijek se rado prisjetiš mirisa, slika i osoba iz svog djetinjstva. Ta te sjećanja prate kroz cijeli život. Dio su tebe, ma kako tvoj život danas izgledao i gdje se nalazio, ona ostaje dio tebe. I danas ih možeš tako snažno osjećati. To potvrđuje i ova priča.
Na otoku Garmenjaku, nije bilo neobično da se žene ljudi istih prezimena, mada je postojala mogućnost da budu u daljnjem krvnom srodstvu. To je bio i uzrok degenerativnih osobina rimskih careva, Julijevaca i Flavijevaca, kao i monarhističkih obitelji po Europi. Na ženidbu osoba istog prezimena starije su žene gledale blagonaklono, jer je ta pojava stoljećima bila uobičajena. U prošlosti su na otoku zabilježeni slučajevi rođenja gluhonijeme djece ili djece sa šest prstiju. Jedan od razloga bio je i taj što do sredine dvadesetog stoljeća mještani nisu dolazili u kontakt s drugim ljudima koji žive izvan otoka, nisu išli u srednje ili više škole, nisu bili zaposleni u gradu. Jednostavno, nisu postojala mjesta gdje bi se muškarci upoznavali sa ženama i obratno, a da nisu s Garmenjaka. Tek je generacija moga muža otišla na škole i dovela žene koje nisu rodom s otoka.
I mene je put odveo na otok Garmenjak, iz mog rodnog sela Popovići kraj Benkovca. Kad sam se trebala roditi, liječnik je došao kući po moju majku i odlučio je prevesti svojim automobilom Fiat 750 (Fićom) do ordinacije u Benkovcu. Ali, meni se žurilo i na ovaj svijet došla sam u automobilu. To je bio neki znak da ću u svom životu putovati. Pučku školu pohađala sam u svom rodnom selu. Jednog dana, došao nam je direktor škole i rekao nam da je stara učiteljica pronašla posao u gradu Zadru, a da će nam stići nova, mlada učiteljica. Kada nam je prvi sat pričala je o sebi, rekla da je rodom s jednog malog otoka Garmenjaka. Vidjela je oglas na oglasnoj ploči učiteljske škole i odlučila se za rad na selu. Kad je spomenula ime tog otoka mene je obuzela neka ugoda. Zamišljala sam šumoviti pučinski otok, ribare koji ujutro rano ustaju i idu na mreže, ovce koje pasu na obroncima brda. Kasnije se ispostavilo da ću biti sudbinski vezana za taj otok. Nakon nastavnog sata, ostala sam u razredu i zamolila učiteljicu da mi još malo priča o svom otoku. Nasmiljala se i ispričala mi o njegovom zemljopisnom položaju i o ljudima koji tamo žive. Razvila se obostrana simpatija, tako da je moja obitelj često pozivala učiteljicu nedjeljom na ručak. Ja sam njene priče sa zadovoljstvom slušala.
Nakon završetka osmoljetke put me je nanio u Zagreb. Tamo je živjela moja teta koja je nakon Drugog svjetskog rata ostala u Zagrebu s mužem koji je bio vojno lice. Budući da nisu imali djece, prihvatili su me kao svoje dijete. Upisala sam kuharsku školu. Mi, djevojke iz Popovića imamo vještinu ruku. Neke su djevojke postale frizerke, neke krojačice, neke medicinske sestre. Moja je druga teta otišla živjeti u San Pedro, u Californiju, gdje je osnovala tvrtku za šivanje zavjesa i uređenje interijera imena Final Touch. Sve smo imale neku neobičnu sposobnost u rukama. Što nam oči vide, to ruke naprave.
Jednom sam tako hodala Ilicom i, ni sama ne znam kako, s ramena mi je kliznula torba, pala na pod i iz nje su se sve moje knjige i bilježnice rasule po asfaltu. Sreća da je bilo suho vrijeme, jer da je bilo kišovito, morala bih ih na peći sušiti cijelo popodne. Odmah je priskočio u pomoć jedan slučajni prolaznik koji mi je pomogao pokupiti rasute stvari. Zahvalila sam mu se i pozvala ga na kavu. Kazao mi je:
- Ja sam student medicine. Nisam iz Zagreba. Dolazim s jednog malog otoka koji nije toliko poznat. Ime mu je Garmenjak. Došao sam studirati jer mi ovdje živi teta. Kod nje sam smješten.
Kad je kazao ime tog otoka, nešto je prostrujilo mojim tijelom. Neki osjećaj ugode. Osjetila sam da je to prst sudbine. Neki to zovu Božji plan. Kakav je to plan, tada nisam znala. Imali smo toliko tema za razgovor. Malo stariji od mene, obrazovan, pun života. Planula je ljubav. Ja sam završila srednju školu, a on je tri godine nakon moje mature diplomirao na Medicinskom fakultetu.
Te tri godine radila sam kao mlada kuharica u hotelu Esplanade i učila struku. Voljela sam, a volim i danas svoj posao. Volim ljude činiti sretnima na jedan poseban način, preko okusa, boje i mirisa iz tanjura. Doživljavam sam sebe kao umjetnicu koja stvara mala umjetnička djela. Pisci pomoću slova, slikari pomoću boje, kipari pomoću kamena ili gipsa, a ja pomoću sastojaka za kuhanje. Moje kulinarske sposobnosti prepoznavali su gosti hotela. Brzo sam napredovala i stekla povjerenje šefova i uprave. Uskoro sam samostalno pripremala jela. Imala sam slučajeve da su gosti ostavljali napojnicu baš meni. Moja su primanja bila dovoljna da iznajmim stan u blizini Glavnog kolodvora u koji smo se nas dvoje uselili. Zajedno smo donijeli odluku o odlasku u inozemstvo. On se zaposlio kao liječnik u Domu za starije osobe u Salzburgu, a ja sam se zaposlila u istom Domu kao kuharica. Bilo je tamo vikendima pjesme i veselja. Uštedili smo nešto novca i odlučili izgraditi kuću na Garmenjaku kako bi tamo provodili dane u ljetnim mjesecima.
Ja sam naučena raditi. Možda bi se netko ljeti odmarao, ali ja nisam jedna od takvih. Zidari su mi pored kuće izgradili komin, crnu kužinu, kako mi to zovemo u Popovićima. Ljeti bi se ustala rano ujutro, naložila vatru, zamijesila kruh i ispekla ga ispod peke. Znala bi ispeći fritule ili napraviti pizzu. Sve mi je ispadalo jako ukusno. Mještanke su me zamolile da i njih naučim svom umijeću. Ja sam uvijek dijelila svoje znanje onima koji su željeli nešto naučiti od mene. Skupilo se taj dan nekoliko žena, većinom mlađe dobi. Svaka je sa sobom donijela jedan kilogram brašna i jedan suhi kvasac Digo. Onako kako sam radila ja, radile su i one. Prvo smo razmutile kvas u malo brašna i tople vode. Kad je kvas „proradio“, umijesile smo ga u brašno, dodale sol i po potrebi dolijevale toplu vodu. Pokrili smo kruh kuhinjskom krpom i pustili smo svaki kruh da uskisa. Dok su se kruhovi dizali, mi smo ćakulali uz kavu. Već kod kisanja, sve su žene primijetile da je moj kruh najveći, da se najbolje digao. Onda smo još jednom premijesili svaka svoj kruh i otišli kućama da ga svaka od nas ispeče na svom kominu ispod peke. Nakon pečenja, opet smo se sastali kod mene na degustaciji. Moj je bio najbolji, ravnomjerno ispečen, nije bio izgoren ni odozgo ni odozdo. I najukusniji. Ostalim ženama nije tako ispalo i nije im bilo jasno kako mi to uspijeva.
Odlučila sam s njima podijeliti svoju tajnu. Mene je izradi kruha u Popovićima podučila moja baba Ljuba. Učila me je da kruh moram mijesiti s osjećajem, biti u cijelosti usredotočena na posao koji radim. Ukoliko, dok mijesim kruh, mislim na nešto drugo, neće mi ispasti onako kako treba. To se u kruhu osjeti. Moram biti pribrana dok radim. Tako sam radila čitav život. Podučila me je još jednu stvar. Prije nego ga istresem iz posude u kojoj je dva puta kisao na ugrijane opeke komina, prekrižim se nad njim desnom rukom. Ponekad znam i napraviti križ u tijestu prije pečenja. Tada imam osjećaj da neki poseban sastojak dođe u moj kruh. Nešto što ne možemo vidjeti, ali možemo osjetiti. Osjetiti ljubav prema poslu koji radite, na jedan neobičan način prenijeti je na kruh. Tako su rađene crkve i katedrale širom svijeta. Ljubav je recept koji nećete pronaći ni u jednoj kuharici. Sve što radite radite s ljubavlju i vjerujte mi, uspjeh neće izostati.
- Jere Bilan
- Hitovi: 605