Božji blagoslov u kući — tekst je pronađen na jednome medaljonu, izveden na misi zadušnici za A. G. Matoša.

Tekst na medaljonu glasi: Božji blagoslov u kući/Gdje vjera — tu ljubav/Gdje ljubav — tu i mir/A gdje mir — tu je Bog vladar, otac doma tvog.

»Stari osjetiše da je naše tijelo kuća. Jer samo onaj je čovjek, tko je živa kuća Božja: templum Dei absconditi (hram skrivenoga Boga), živa crkva, gdje je duh svećenik, srce oltar. Oči — dva divna prozora.« 

                                                                                             A. G. Matoš

"Naši već poznati autori na ovim stranicma, Raffaella i Ciro, u svojoj knjizi „Potreban nam je Nazaret“ (C'è bisogno di Nazaret), obavili su zadaću traženja odgovora na ono što Evanđelja ne govore o životu Svete obitelji. Njihovo djelo pomaže čitateljima da uđu u kuću Svete Obitelji u Nazaretu kako bi zamislili dane, osjećaje, teške odluke, neopisive radosti. Ali, ne da bi ispričali bajke, već da bi svakome od nas pomogli osvijetliti vlastitu povijest pojavom slave Gospodinove."

Najveći dio Isusova života odvija se u Nazaretu, u kući Josipa i Marije. Tih 30-ak godina opisane su kao "skrovite" godine jer Sveto pismo o njima šuti, tišina isprekidana samo dvama događajima: bijegom Svete Obitelji u Egipat i pronalaskom Isusa u hramu u dobi od 12 godina. Ova tri desetljeća, vjerojatno su provedena u uobičajenim dužnostima svakodnevnog života u Nazaretu.

Grad Nazaret, čije ime mnogi tumače polazeći do hebrejskog korijena nezer "cvijet, pupoljak". Riječ je upotrijebljena u Izaijinom proročanstvu (11,1-2) koje najavljuje izlazak "izdanka iz debla Jišajeva", to jest izlaska Mesije iz kuće Davidove. Tako se izrazio i sveti Jeronim, pišući rimskom plemiću Marcelu: "Otići ćemo u Nazaret i vidjeti, prema onome što njegovo ime znači, cvijet Galileje".

Pavao VI., papa, kaže: „Nazaretska je kuća škola u kojoj se počinje upoznavati život Kristov. To je zapravo škola evanđelja. Ovdje najprije učimo gledati, slušati, misliti i potpuno upoznati koja se velika i tajna snaga nalazi u ovoj vrlo jednostavnoj, poniznoj i divnoj objavi Sina Božjega. Ujedno možda i naučimo pomalo ga nasljedovati. Ovdje zapravo shvaćamo način i put kojim lako možemo upoznati tko je Krist. Ovdje osobito razumijemo koliko treba cijeniti ono što se odnosi na njegov boravak među nama a to nekako uključuju: mjesta, vremena, običaji, govor, sveti obredi, napokon sve čime se Isus služio da se očituje svijetu. Ovdje sve ima glas, sve ima značenje. Doista, ovdje u ovoj školi uviđamo zašto se mora obdržavati duhovna stega ako netko želi slijediti nauk evanđelja i biti Kristov učenik. O kako bismo se rado htjeli povratiti na svoje djetinjstvo i ponovno se povjeriti ovoj poniznoj a ujedno tako uzvišenoj Nazaretskoj školi. O kako bismo žarko željeli obnoviti svoje nastojanje da stječemo pravo životno znanje, uz Mariju, i razumijevanje božanskih istina. Ali ovdje smo se zaustavili samo kao hodočasnik i prisiljeni smo odreći se te želje, jer razabiremo da se na ovom svijetu ne može nikada potpuno dovršiti rad oko upoznavanja evanđelja“.

Romano Guardini nadodaje: «Ovdje nema ničeg izvanrednog. Čovjek koji ide tim putem čini ono što bi trebao činiti svatko tko želi činiti dobro, njegova dužnost ovdje i sada. Ništa više, ništa manje. On trenutku koji proživljava daje božansku vrijednost. Ovo ne znači ništa fantastično. Koristi vlastite resurse i sposobnosti. Radi ono što njegov poziv zahtijeva. Čak i najjednostavniju i najbanalniju stvarnost primaju Božje ruke i doživljavaju je intenzivno. Nije važno što čovjek radi, bilo veliko ili malo, lako ili opasno. Mora biti ono što je sada potrebno... čovjek prima, da tako kažem, s vremena na vrijeme Božje obveze iz Božjih ruku."

Prema Charlesu de Foucauldu u Isusovom primjeru riječ je o skrivenom životu u Nazaretu, životu u obitelji, poslu i odnosu s drugima. On to razumije kao: “primjer poslušnosti Bogu, usklađenosti s njegovom voljom, poniznosti, rad, siromaštvo, pokora, razmatranje, samoća, molitva, jedan od tri savršena života koje je Bog želio predložiti kao uzor svijetu, jednostavan život, povučen, ponizan, stalno poslušan Bogu, milosrdan prema ljudima, odan onima s kojima ga živi, siromah, čestit, pokornik, marljiv…”. Kuća Svete Obitelji uživa u miru kuće, doma, nešto slično kao u nekom samostanu. Marija i Josip provode život u molitvi, radu, pokori i razmatranja Isusova otajstva: „Život Marije i Josipa u Nazaretu bio je stoga podijeljen u dva dijela, jedan sasvim kratki posvećen osnovnom radu s rukama... drugi vrlo dug posvećen molitvi. Marija i Josip (…) uronjeni su u blaženoj kontemplaciji svoga Boga koji je među njima, koji je jedan od njih“.

Ali, Kristov skroviti život u Nazaretu promatra se na drugačiji i dublji način u Ivanovom evanđelju, prije svega s obzirom na čuda ili 'znakove' koje je Krist činio u očitovanju svoje prave slave: Krist se pojavljuje, na prvom mjestu, kao Očev suradnik u izvršenju Očeva djela spasenja. Spasenje je Očevo djelo, a Krist izvodi djela koja naviještaju i inauguriraju Očevo spasenjsko djelo.

Pavao VI. Nastavlja: „Nazaret nas najprije uči šutjeti. O kad bi u nama ojačala cijena šutnje, toga divnog i tako potrebnog svojstva duše, u vrijeme kad na nas u ovome uzburkanom i odveć uznemirenom životu, u ovo naše doba, juriša toliko povika, galame i vike. O nazaretska šutnjo, uči nas da budemo učvršćeni u dobrim mislima, zaokupljeni nutarnjim nadahnućima, da budemo dobro pripravni slušati tajne Božje savjete i upute istinskih učitelja. Uči nas koliko je potrebno i koliko vrijedi, spremanje, nauk, razmatranje, osobni i skroviti način života, molitva koju u tajnosti vidi samo Bog“.

Tišina obavija Nazaret. Tišina koja se ne smije prekinuti. U nju je potrebno ući, ponijeti je u skladu s njezinim skladom i krenuti na put koji je uvijek nov i vrlo aktualan. Daleki odjeci odjekuju iz dubine. Sjetite se "glasa šutnje", koji označava Gospodinov prolaz koji zapaža Ilija u teofaniji na Horebu (1 Kr 19,12-13), ili ulaznoj antifoni druge nedjelje nakon Božića: «U velikojj tišini koja je sve obavijala, dok je noć tek došla do sredine svoga toka, tvoja svemoguća Riječ, Gospodine, sišla je s neba, s kraljevskog prijestolja." Ili opet svijetla točka Ivanova prologa: «I Riječ tijelom postade i nastani se među nama (ἐσκήνωσεν ἐν ἡμῑν: među nas postavi svoj šator)».

Isusov život, ό τέκτων, u njegovoj šutnji, bio je potpuno uronjen u univerzalnost svijeta, također umotan u tišinu, koji se uvijek, na svim širinama i u svakoj kulturi, morao boriti za život, a često i umrijeti kako bi drugi mogao živjeti. Korisno je ponovno poslušati Paula Gauthiera: «u povijesti ljudi, teret rada teško opterećuje one koji moraju patiti ne samo kako bi osigurali život svoje obitelji, nego još više za profit malog broja vještih ili bogatih ljudi koji žive od tuđeg rada. Isus je htio preuzeti na sebe ovaj veliki grijeh iskorištavanja čovjeka od strane čovjeka kako bi oslobodio čovječanstvo od tog iskorištavanja, otkrivajući veliko dostojanstvo onih najmanjih (Mt 25,40). Veliko djelo otkupljenja, koje će Isus dovršiti na drvu križa, već je započeo u Nazaretu radeći s drvom…

 Gauthier kaže: «U Nazaretu je bio netko za koga su svi mislili da ga poznaju [...]. Bio je čovjek među ljudima, na sve načine sličan svojoj braći, u zajedništvu krvi i mesa, živeći u najobičnijem društvenom stanju, onom radnika svog vremena i svoje zemlje. Posao je trajao cijeli dan, a trajao je poklapajući se sa izlaskom i zalaskom sunca, kako kaže psalam: "Sunce izlazi... tada čovjek izlazi da radi svoj posao, da radi svoj trud do večeri" ( Ps 104,32 -33). Osim kad je bio prekidan subotom i blagdanom u židovskom kalendaru, godinama je to bio ritam Isusova života.

Isus radi kod Josipa i s Josipom, pomaže mu i uči od njega stolarski zanat, ne zato što je to tjelesna vježba koja pogoduje ravnoteži zdravlja ili ugodna zabava; radi jer mu se rad nameće kako bi danas i sutra imao komad kruha, da jede, da zaradi za život, ...upravo vodeći skroviti život, upravo radeći na skromnim zadacima nijemi nas Krist iz Nazareta uči kako činiti božanske stvari s ljudskom posvećenošću,...kako ne uzviknuti: “Gospodine, zar ne bi za svoje ruke našao hitniji zadatak, božanskije zanimanje od ove profesije blanjanja dasaka u kojoj rasipaš svoju snagu, u kojoj se čini da gubiš kratke dane svog života kao Otkupitelj?”… Jer kao što svetost nije u dalekoj budućnosti nego u sadašnjem trenutku, tako nije ni u iznimnom nego u običnom detalju, koji je općenito prozaičan i koji nazivamo banalnim (Salet (1955).

Pavao VI.: „O Nazaretu, o kućo drvodjelčeva Sina, želimo najradije baš ovdje shvatiti i proslaviti doduše strogi, ali otkupiteljski zakon ljudskog rada. Ovdje želimo tako obnoviti dostojanstvo rada da to svi doznaju. U ovoj kući želimo podsjetiti i na to da rad ne može biti sam sebi svrhom, nego da svoju slobodu i vrijednost prima ne samo, štono se kaže, iz gospodarske važnosti, nego i zato što nas upravlja prema divnome cilju. Odavde napokon želimo pozdraviti radnike cijelog svijeta i pokazati im veliki uzor — njihova božanskog Brata, Krista našega Gospodina, glasonošu svih njihovih opravdanih težnji“.

U židovskoj tradiciji rad je bio visoko cijenjen kao temeljna dimenzija čovjeka koju Bog želi u odnosu na stvaranje. Rad je bio usko povezano s Torom. U tom pogledu vrlo je značajna misao mudrog Gamalijela: «Dobro je da proučavanje Tore prati neko isplativo zanimanje, jer aktivnost provedena u oba udaljava od grijeha: kada proučavanje Tore nije u kombinaciji s radom, završava neuspjehom i uzrokuje grijeh" (Cit. u Elena Bartolini, Rad u židovskoj tradiciji, u Rad naših ruku, PSV 52, 101). Obaveza svakog oca je da svog sina nauči zanatu. Neuspjeh u ovom zadatku značio je predisponirati  ga da postane lopov. Može se reći da je prenošenje praktičnog znanja koje omogućuje rad bilo na razini obveze poučavanja Tore vlastitim potomcima. U stvari, "ako čovjek nauči dva paragrafa Tore ujutro i dva navečer, a cijeli dan se bavi svojim poslom, smatra se da je izvršio cijelu Toru [sve propise]" ( Midrash Tanchuma, Beshallach).

Paul Gauthier ovako opisuje stolarske vještine toga vremena: «u to vrijeme stolar je bio čovjek koji je istovremeno radio drvom, željezom i kamenom, jer je u isto vrijeme bio stolar, tesar, kovač i zidar, čovjek posvećen zemlji, koji je znao sve raditi i služiti se različitim alatima" (Isus Nazarećanin, tesar, Brescia 1970.). Bio je to dakle posao koji se odvijao izradom alata potrebnih za poljoprivredu i stočarstvo (plugovi, jarmovi za volove, ali i za vodonoše...), u gradnji kuća, također korištenjem pećina u kamenjaru , kao i izradu nekoliko komada namještaja kojim su opremali domove. Stoga je to bio posao koji je cijelo stanovništvo sela dovodio u blisku vezu i odnose, i koji je jamčio siguran profesionalni identitet: upravo ό τέκτων.

I prije nego što je počeo govoriti, počeo je živjeti punim životom čovjeka, uranjajući u ljudsku svakodnevicu. Kasnije, u tajnu vremena koje prolazi i koje u radu rađa umorom, potrebu za povratkom snage nakon muke savijanja materije, kamena, drveta i željeza,  uz pomoć vatre, za stvaranje željenog oblika. S rudimentarnim tehničkim alatima tog vremena, modularno stvaranje zahtijevalo je ljudsku snagu, puno fizičke energije. Osim u svijetu ljudi, šator je bio podignut i u surovom svijetu stvari, onih prijeko potrebnih da život bude ljudskiji i dostojanstveniji.

„Osim toga, ovdje upoznajemo domaći način života. Neka nas upravo Nazaret podsjeti što je obitelj, zajedništvo obiteljske ljubavi, ozbiljna i sveta ljepota obitelji, sveto i nepovredivo vlasništvo obitelji; neka nam pokaže kako je sladak odgoj u obitelji, koji ne može ništa drugo zamijeniti; neka nas nauči koja je prirodna uloga obitelji u društvenom poretku“, zaključuje papa, Pavao VI..

Sa svim svojim nesavršenostima, Nazaret je bio dom. Dok su korijeni Josipovih predaka bili u Betlehemu, Josip je Nazaret smatrao svojim domom (Luka 2:4). Dok je Marija imala rođake na jugu u Judeji, Marija je Nazaret smatrala svojim domom (Luka 1,26). Nazaret je bio nesavršen, ali Nazaret je bio dom. Oni su poznavali dar Isusa, Božića, Emanuela. Znali su da je Bog s njima. Tamo ih je Bog vodio; tamo je bio Bog. I, ako je tamo bio Bog, tamo su željeli biti i živjeti život u punini onoga što su imali.

Za nas je važno da grad Nazaret, i sve njegove nesavršenosti, smatramo domom Svete obitelji. Zašto? Zato što se mnogi od nas također nalaze u nesavršenim gradovima, nesavršenim domovima i nesavršenim situacijama. Drugim riječima, kako se osjećate gdje živite svoj konkretan svakodnevni život? Vaše svećeništvo ... vaš brak ... vaš celibat ... vaša obitelj ... vaša župa ... vaš posao ... vaša rodbina i prijatelji ... vaša djeca ... vaše zdravlje. U čemu osjećate život?

Prvi dom djeteta uvijek je tijelo žene. Marija je bila dom svoga Sina kao što su sve žene dom djece koju rađaju. Kao i mnoge žene protjerane zbog neredovitog majčinstva. I opet, kruh zazivamo svaki dan u jedinoj molitvi koju nam Isus ostavlja, a kruh su napravile žene, a Isus ga čini božanstvenim, darom Božjim čovjeku, predanim od žena cijelom čovječanstvu. Na kraju, kad je sve ostvareno, Isus kaže: "Ja sam kruh života" (Iv 6,35). Kruh, dar Božji, koji kuću čini domom, dijeli se siromahu i strancu. Najmarijanskiji čin, mogli bismo danas reći teološkim jezikom, vraćen u svoju dimenziju materijalne dosljednosti, jest postati kruhom i načiniti dom, dom koji Marija predstavlja otvorenim plaštem, jurta, šator-kozmos nomadskih naroda, mjesto dobrodošlice. Stvoriti dom znači imati vjeru da se život nastavlja, da budućnost postoji.

Otac Pedro Arrupe, S.J. ovako opisuje Mariju: “Ništa nije praktičnije od pronalaska Boga, od zaljubljivanja na sasvim apsolutan, konačan način. Ono u što ste zaljubljeni, što obuzima vašu maštu, utjecat će na sve. Odlučit će što će vas ujutro izvući iz kreveta, što ćete raditi tijekom večeri, kako provoesti vikende, što čitati, koga uoznati, što vam slama srce, a što vas zadivljuje radošću i zahvalnošću. Zaljubi se, ostani zaljubljen i to će odlučiti o svemu. Marija se zaljubila u Boga na posve apsolutan, konačan način. Njezina ljubav prema Bogu odredila je sve u njezinu životu“.

Marija je dobar dio života provela kod kuće, kao i sve žene svog vremena. Povjesničari nam govore da su žene u ono vrijeme veliki dio dana posvetile kruhu: kruh i masline su bili doručak, kruh i povrće za ručak, a kruh, juha i sir za večeru. A na Uskrs beskvasni kruh, čuvar sjećanja na ropstvo i oslobođenje. Možemo zamisliti Mariju kako peče kruh i možemo je dobro zamisliti kako sa svojim djetetom dijeli ovu gestu miješenja brašna i pečenja. Možemo je zamisliti s Isusom pored nje. Djeca vole mijesiti tijesto. Možemo također zamisliti kako je u trideset godina obiteljskog života kruh bio onaj koji se dijelio siromasima i strancima, jer stranac je Bog, ponekad čak i u vrlo strogom smislu, kao što se događa s Abrahamom koji je primio tri putujuća glasnika „brzo uđe u šator k Sari i reče: Brzo, tri mjere finog brašna, zamijesi i napravi kolače“ (Post 18,6).

Marija proteže svoje majčinstvo na cijelo čovječanstvo, kako je rekla Juanu Diegu u Guadalupeu: „Znaj sigurno, najmanji od mojih sinova [i kćeri], da sam savršena i vječna Djevica Marija, majka istinskog Boga po kome sve živi, Gospodara neba i zemlje. … ja sam tvoja majka. Milostiva majka svih vas koji živite ujedinjeni u ovoj zemlji, i cijelog čovječanstva, svih onih koji me ljube. Ovdje ću čuti njihov plač, njihovu tugu, i izliječiti, i ublažiti sve njihove mnogostruke patnje, potrebe i boli. Slušaj, stavi si na srce, moj najmlađi i najdraži sine, da ono što te plaši, što te muči, nije ništa: ne daj da te uznemirava? Nisam li ja ovdje, ja koja sam tvoja majka? Zar nisi pod mojom sjenom i zaštitom? Nisam li ja izvor tvoje radosti? Zar nisi u udubini mog plašta, u prekriženim rukama? Trebaš li još nešto? Neka te ništa više ne brine niti uznemirava.”

S druge strane, Sveto pismo opisuje Josipa kao pravednika, saznajemo da je Josip bio više od običnog tesara često prikazivanog s bijelim ljiljanom. Pravednik voli Riječ Božju. On utjelovljuje vrlinu. Volja pravednog čovjeka prianja uz Božje srce tako da je poslušnost dar koji potiče intimnost. Pravednik voli moliti. Živi tiho “iznutra”, nenametljivo ali snažno prisutan. On može čuti Očev glas. On voli Boga. Nažalost, mnogi od nas razmišljaju o Josipu kroz iskrivljenu sliku jer mnogi od nas pretpostavljaju da ga je trebalo uvjeriti da oženi Mariju. Kad mislite na svetog Josipa pomislite na Abrahama. Josip je bio svetac. Josip je bio pravedan.

Psalmi nam daju ideju o tome što Sveto pismo govori kada opisuje Josipa kao pravednika: “Psalam 1 predstavlja klasičnu sliku ‘pravednog’ čovjeka. Mogli bismo je zamisliti kao portret duhovnog lika svetog Josipa. Pravedan čovjek, kaže nam, jest onaj koji održava živi kontakt s Božjom riječju, koji 'uživa u zakonu Gospodnjem' (r. 2). On je kao stablo, zasađeno pokraj vode koja teče, neprestano donosi plod. Tekuće vode, iz kojih se on hrani, prirodno se odnose na živu Božju riječ, u koju on potapa korijene svoga bića. Božja volja nije zakon koji mu je nametnut izvana, ona je ‘radost’” (3).

Ali u Nazaretu postoji detalj koji se drugdje ne pojavljuje: ovdje su ljudi vlastitim očima vidjeli Isusa kako raste, stoga vjeruju da ga poznaju, da znaju sve o njemu: "Nije li ovo sin Josipov? " Ovdje se hvala isprepliće s čuđenjem koje ne može vjerovati svojim očima, koje ne može razumjeti što proživljava: "Kako on može znati Pisma, a da nije poučen?" (Iv 7,15).

Tako će Isus, čije je poslanje ocrtano Izaijinim riječima, nije dobrodošao u svoju "domovinu", donijeti spasenje poganima (usp. 2,32; 13,29; 24,47). Isus je, naime, "prolazeći među njima, krenuo na put" (dielthon dia mesou auton). I "prolazeći ... krenuo je"; grčki tekst koristi imperfekt, eporeueto (= hodao). Dramatični epilog nagovještava Isusovu smrt, ali i njegovu pobjedu nad smrću. Luki je ovaj glagol drag jer ističe temu "putovanja" koje pokriva cijeli raspon Isusova postojanja. Kamo Isus ide? Najispravniji prijevod bi bio "nastavio je hodati". Isus ne staje. On nastavlja put prema misiji za koju ga je Duh posvetio: ponajprije u Kafarnaumu, zatim u Galileji i okolnim krajevima, te konačno u Jeruzalemu gdje će se razriješiti dramatična napetost očekivana u Nazaretu.

Iz Nazareta, "gdje je odrastao", Isus odlazi i "nastavlja hodati": dakle, potrebno je otići iz Nazareta, iskusiti značenje Nazareta još negdje drugdje, kamo Gospodin zove. Jer, iako stil Nazareta ne nestaje, ovo je mjesto ograničeno u usporedbi s univerzalnom spasenjskom perspektivom Boga; Otac, naime, ne drži svoju djecu na jednom mjestu, nego ih šalje na kraj svijeta, da naviještaju njegovo spasenje i da s njim surađuju. Nazaret je mjesto posvećenja, služenja siromasima, osluškivanja volje Božje; a život koji je Isus ondje imao i odande živio - i koji mora biti uzor našem životu - sastoji se u poslušnosti dinamici Duha. To je spremnost prepustiti se Bogu da nas vodi (Giuseppe dell'Orto)

Iskušavani smo svi jednom mišlju: "Da sam 'tamo', a ne 'ovdje', bio bih sretan." Da imam drugi posao, bio bih sretan. Da imam drugu župu, bio bih sretan. Kad bih samo mogao biti negdje drugdje ili s nekim drugim, bio bih sretan. Okolnosti našeg života su važne i treba ih poštovati; međutim, bitno je započeti s time gdje je Bog. Ako nas je Bog doveo tu gdje jesmo, onda naša sreća neće ovisiti o tom i tom mjestu. Sreća i ispunjenje dolaze od Boga. Bog je bio u Nazaretu jer je tamo bila Sveta obitelj. Bog je bio s njima, dakle Bog je bio u Nazaretu. Bog je s tobom; dakle, Bog je tamo gdje ste vi.

Otajstvo Nazareta tiče se Crkve u njezinoj cjelovitosti i u svim vremenima. «Nazaret je trajna poruka za Crkvu», kaže mons. Ratzinger. Novi savez ne počinje u Hramu, niti na svetoj gori, nego u maloj Bogorodičinoj kući, u kući radnika, u jednom od zaboravljenih mjesta 'Galileje pogana', od koje nitko nije očekivao ništa. Samo polazeći odatle Crkva će moći dobiti novi zamah i ozdraviti. Nikada neće moći dati pravi odgovor na potrebe našeg stoljeća protiv zavodljivosti moći i bogatstva, ako Nazaret u njemu nije življena stvarnost. Zaključujemo s Charlesom de Foucauldom: „Krenimo iznova od Nazareta!“