“Uvijek mi je bio utjeha (savjetnik) i podrška.“

Posljednje riječi koje je Zelija napisala suprugu bile su: “Tvoja sam potpuno.”

„Osjećam da je naša obitelj, iako doduše skromna,

počašćena time što ju je naš divni Stvoritelj uvrstio među svoje povlaštene.“ 

Martinovi su živjeli prateći liturgijske blagdane. Radni su dan roditelji započinjali svetom misom ujutro u pola šest. Utjecaj gospodina Martina proširio se na cijeli jedan krug prijatelja. Mnogi od njih bi se bez Ljudevita vjerojatno odali samo svjetovnim zabavama. On ih je privukao da posjećuju katolički krug, oduševljavao ih je za blagdanske običaje u župi i za posjećivanje bolesnih. Oni nisu bili okrenuti sami sebi, nego su umjesto toga bili pažljivi na ono što se događa oko njih.

Ljudevit je bio voditelj noćnog euharistijskog klanjanja. Redovito su čitali katolički časopis La Croix, informirajući se o lokalnim i nacionalnim političkim zbivanjima jer je antiklerikalizam tog vremena katolike dovodio u opasnost. Obadvoje su nosili škapular, jedini komad odjeće koji je nakon ekshumacije pronađen netaknut. Zamolili su i svako svoje dijete da ga nosi, jer su željeli da budu zaštićena pod plaštem Blažene Djevice. Svake večeri nakon posla okupljali su se svi oko Gospina kipa na molitvu. Taj kip, poznat kao Gospa od osmijeha, danas se nalazi u svetištu u Lisieuxu.

Ljudevit se nakon rata 1870. godine pridružio velikom hodočašću od 20.000 hodočasnika u Chartres kako bi molili za naciju. Morao je spavati u podzemnoj kapelici gdje su se cijele noći služile mise. Ponovno se tamo vratio 1873. i napisao kćeri Pauli: “Moli jako, malena, za uspjeh hodočašća u Chartresu na kojemu želim sudjelovati; dovest će brojne hodočasnike u našu prelijepu Francusku pred noge Blažene Djevice da bismo zadobili milosti koje su našoj zemlji toliko potrebne, kako bismo bili dostojni svoje prošlosti.” Znamo koliko je Ljudevit volio hodočašća. U šezdeset i drugoj godini, iako nije stigao do Svete zemlje, tijekom mjesec i pol dana obišao je München, Beč, Carigrad, Atenu, Napulj i Rim, u pratnji prijatelja svećenika. Njegova je duša bila preplavljena milošću zbog čuda na koja je naišao. Napisao je svojim kćerima: “Kad bih mogao učiniti da osjetite sve što sam doživio diveći se velikim i lijepim stvarima koje se odvijaju preda mnom! O moj Bože! Tvoja djela su tako divna! … Mogao bih vikati: ‘To je previše, Gospodine! Predobar si prema meni!” Ljudevit je želio da i njegove kćeri upoznaju svijet. Vodio ih je redom u Pariz, na morsku obalu u Deauville i Trouville gdje su proveli lijepe odmore s obitelji Guérin, na Veliku izložbu u Le Havreu i tako dalje.

Postoji tekst od Félicité Robert Lammenais, koji je Zelija znala napamet i koji je često recitirala svojim kćerima: “Oh! Govori mi o tajnama ovoga svijeta koje moje želje nagovještavaju, u koje moja duša, umorna od zemaljskih sjena, teži uroniti. Pričaj mi o Onome koji ga je stvorio i ispunjava sobom i koji jedini može ispuniti ogromnu prazninu koju je stvorio u meni.” Tereza će to kasnije i sama potvrditi: “Nebo je mjesto prema kojem su težili svi njihovi postupci i želje“. Cilj Ludevita i Zelije, san njihove mladosti i čemu su težili cijeli život, bila je svetost. “Želim biti sveta,” govorila je, dok je on povjerio svojim kćerima:“Da, imam cilj, a to je voljeti Boga svim srcem.”

Razgovarali su otvoreno jedno s drugim i često su znali što onaj drugi misli: “Nije trebao to reći; Dobro sam znala što misli.” On se nije ustručavao ispričati supruzi o svojim prošlim iskušenjima u Parizu, kako bi njegova priča bila od pomoći njezinom bratu Isidoru kada je otišao u Pariz na studij. Pričali su i o tisuću i jednoj stvari koja se tiče svakodnevnog života i avantura njihove djece. Omiljena tema za razgovor bila im je vjera, a rado su zajedno čitali živote svetaca i raspravljali o njima, iznoseći svoje dojmove i poučavajući jedni druge. Također su znali poštivati mirna vremena i jedno drugome dati prostora da udovolje svojim razlikama: Ljudevit bi redovito odlazio na obiteljski posjed „Paviljon“ ili na hodočašće. Zelija bi zauzvrat odvojila vrijeme da napiše pisma bratu i sestri ili da prisustvuje pobožnim sastancima.

Počevši od 1863.Ljudevit pomaže svojoj ženi, koja je sve više opterećena izradom čipke. Godine 1870. zatvorio je svoju urarsku radnju kako bi se potpuno posvetio pomaganju supruzi u poslu. Preuzeo je brigu o prodaji i poslovanju s klijentima, posao koji je Zelija ranije prepustila drugoj tvrtki. Redovito je odlazio u Pariz kako bi poslovao s drugim trgovinama, primao je narudžbe, kupovao materijal i vršio isporuke: „S tobom sam u duhu cijeli dan, i mislim si: „On sigurno radi to i to.“ Čeznem za tim da budem u tvojoj blizini, moj dragi Ljudevite. Volim te svim svojim srcem i osjećam da te još više volim kada nisi tu pored mene. Ne bih mogla živjeti daleko od tebe. Ljubim te svim svojim srcem. Kako bih voljela već danas biti doma! Moj dragi Ljudevite, sretna sam jedino kada sam s tobom. Upravo sam sada s tobom provela najljepše trenutke u cijelome danu jer mi je već malo dosadilo stalno ići u posjete i primati posjete, ali ni to neće još dugo trajati.

Moj dragi Ljudevite, jutros mi je stiglo tvoje pismo koje sam žarko iščekivala. Kada primiš ovo pismo, bit ću zauzeta uređivanjem tvojega radnog stola. Nemoj se brinuti, ništa neću zagubiti, ni stari komad papira, ni vršak pera, ukratko, ništa. I bit će sav čist, uzduž i poprijeko! Osjećam potrebu za povlačenjem u tišinu kako bih razmišljala o svojem spasenju. Želim postati sveta, ali to neće biti lako. Ima još mnogo drva koje treba istesati…, htjela sam imati mnogo djece koju bih odgojila za Nebo. Ljubim te svim svojim srcem. Toliko sam sretna pri samoj pomisli da ću te uskoro vidjeti da uopće ne mogu raditi. Tvoja supruga koja te voli više od svojega života.“

Vodio je knjigovodstvo, a ponekad i sam uzeo iglu u ruke. Zapravo, njih dvoje imali su poteškoća s podnošenjem posla; danju su radili onoliko koliko su djeca dopuštala i često su “dane produžavali uz pomoć svjetiljke” do kasno u noć. U vrijeme najveće gužve Zelija je bila budna od 4:30 ujutro do 23:00 sata. Ova neumorna žena zaključila je: “Obvezna sam raditi puno, i previše. Jako sam nesretna zbog toga i htjela bih se malo odmoriti prije smrti.” Međutim, također je osjećala “što su stvari gore, to mi je bolje!”  Nikada nisu prestali posuđivati novac onima oko sebe: Isidoru za njegove poslovne pothvate, drugim tvrtkama s kojima su surađivali, određenim ljudima koji su bili u potrebi, trgovinama kojima je prijetilo zatvaranje... sve bez naplate ikakvih kamata. "Daj, uvijek daj i usreći neke ljude", napisao je Ljudevit 1885. To je moglo biti njegovo životno geslo.

Ljudevit i Zelija preuzeli su brigu o ostalim članovima obitelji. Do preseljenja 1871. živjeli su kod roditelja. Gospodin i gospođa Martin živjeli su na gornjem katu kuće 1867. pozvala je svog oca, koji je sada bio udovac i imao je problema brinuti se za sebe, da dođe živjeti s njima. Ali morala je pribjeći lukavstvu kako bi ga uvjerila: “Kad sam razgovarala s njim o njegovom dolasku, a tamo je Pierre-François Martin umro 1865.ku ovamo, bio je jako ljut, ali rekla sam mu da ne mogu bez njega i da bi mi bio od velike pomoći, pa sam ga molila da ostane. Moj mi se muž pridružio u tom zahtjevu, pa se odšuljao i nije rekao ništa, a ja sam ga uvjerila.” Predano se brinula za oca sve do njegove smrti 1868., uz pomoć Ljudevita. Njegova supruga, dirnuta time, posvjedočila je: “Ne možeš sresti nijednog čovjeka koji je tako dobar kao on prema svome puncu.“

Mjesec dana nakon očeve smrti dogodila se nova razdvojenost: poslali su dvije najstarije kćeri u samostan Pohođenja. Sve te kušnje utjecale su na Zelino zdravlje: glavobolje, zubobolje, nesanica i gubitak apetita. Prolazila je kroz epizode depresije. U tom je trenutku izgledala toliko loše da su joj mnogi predviđali skori susret s voljenim pokojnicima. Odgovor vrijedne majke bio je: “Nemam vremena za umiranje; trenutno imam previše posla!”.

Osamnaest mjeseci kasnije, smrt je ponovno pokucala na vrata Martinovih, odnijevši njihovu ljupku malu Helenu u dobi od pet godina, 22. veljače 1870.:  "Krivim sebe za sve", rekla je Zelija. Sa svakom ozbiljnom bolešću svoje djece imala je isto iskustvo: “Ne znam što da radim ni kako da se nosim s tim. Bojim se da djetetu ne dajem ono što je potrebno; to je za mene stalna smrt. Netko bi morao proći taj put da bi znao što je zapravo muka. Ne znam je li čistilište gore od ovoga. Što se mene tiče, nisam vezana za krevet, ali uopće mi nije dobro. Točnije, imam temperaturu skoro svaki dan. Ne patim toliko od toga, ali imam stalnu glavobolju i općenito sam slaba. Nemam energije, ne mogu brzo raditi i nemam snage za bilo kakav posao. Ponekad pomislim da tiho odem poput moje male Helene. Uvjeravam vas da jedva marim za vlastiti život. Otkad sam izgubila to dijete, iskusila sam žarku želju da je ponovno vidim. Međutim, djeca koja su ostala trebaju me i zbog njih se molim da mi Bog podari još godina na zemlji.“

Bračni par Martin ponovno nisu imali vremena razmišljati o smrti, jer ih je uskoro čekalo novo iskušenje: prusko-francuski rat: “Vidimo samo tugu i razaranje; moje srce je slomljeno"; misleći na situaciju svoje obitelji i svoje zemlje, dodala je: "Nikad nismo bili nesretniji. Ne znam kako bih opisala našu tjeskobu. Ima ih dvadeset i pet tisuća. Sve su kuće bile obilježene s brojem vojnih neprijatelja koji su tamo morali biti smješteni. Na kraju su nam natovarili svojih devetero vojnika, i zaista se ne možemo požaliti. Naime, u našem dijelu grada, vlasnici malih trgovina koji imaju samo dva stana morali su preuzeti i po petnaest, dvadeset, pa čak i dvadeset i pet vojnika. Ovi koje mi imamo nisu niti zločesti niti su lopovi, ali zato vole toliko jesti da to još nikada nisam vidjela. Morali smo im prepustiti cijeli prvi kat, a mi se svi preseliti u prizemlje kuće. Moj suprug je žalostan. Ne može ni jesti ni spavati. Mislim da će se razboljeti."

Nakon svih ovih kušnji, najavljen je dolazak Terezije, "najveće svetice modernog doba". Kod rođenja male Terezije majka je napisala: „Jako sam sretna. Doduše, isprva sam se iznenadila. Bila sam uvjerena da nosim dječaka. To sam si zamišljala već dva mjeseca, zato što sam mogla osjetiti da je ovo dijete jače od sve moje ostale djece. Dok  sam je nosila u trbuhu, primijetila sam nešto što mi se nije dogodilo s ostalom djecom: Kada sam pjevala, ona bi zapjevala sa mnom…“. U kući Martinovih djeca su se igrala u prostoriji na gornjem katu dok je Zelija izrađivala svoju čipku ili pisala pisma za stolom u prizemlju kuće. Povjerenje je bilo srce njihovog odgoja. Malena Terezija je u ranoj dobi, silazeći niz stepenice, zazivala svoju majku na svakoj stepenici s punim povjerenjem: „Čujem dijete kako zove „Mama“ dok silazi stepenicama. Na svakoj stepenici kaže: „Mama!“, i ako joj ne odgovorim svaki put, ona ostaje na stepenici a da se ne pomakne ni naprijed ni nazad“. To povjerenje u majku je bilo izuzetno jako kod Terezije: „Odletjet ću k tebi u Nebo. A ti ćeš me čvrsto držati u svome naručju. Kako bi nas Bog mogao rastaviti?“ Bila je uvjerena da joj ni Bog ne može ništa sve dok je u naručju svoje majke. Tereziju je njezina majka učila da se uvijek potrudi u svemu udovoljiti Bogu. Od najranije dobi imala je vježbe samopožrtvovnosti i dobila je krunicu s pokretnim kuglicama koje su označavale njezine mnoge svakodnevne žrtve, jer je Terezija bila jako nestašna kao djevojčica.

U ljeto 1876., Zeliji je dijagnosticiran tumor dojke: "Ne patim puno. Oteklina je na cijeloj jednoj strani sve do ispod pazuha, tupa bol na mjestu gdje je tumor. Mogu izdržati još dugo u svom stanju, pa vratimo se u Božje ruke. On bolje od nas zna što nam je potrebno. On je onaj koji ranjava i koji liječi“ (Job 5,18). Ići ću u Lurd na prvo hodočašće i nadam se da će me Blažena Majka ozdraviti, ako bude potrebno. Dok čekamo, budimo mirni. Radujem se što vas sve ponovno vidim. Vrijeme se čini tako dugim! Sretna sam samo kad sam s tobom, moj dragi Ljudevite. Bog mi zapravo daje milost da se ne bojim. Vrlo sam mirna i smatram da sam gotovo sretna. Svoju sudbinu ne bih mijenjala ni za što. Ako me Bog želi izliječiti, bila bih jako sretna jer duboko u sebi želim živjeti. Ali s druge strane, kažem sebi: "Ako ne ozdravim, to je zato što bi za njih možda bilo korisnije da ja odem..." Dok čekam, učinit ću sve što mogu da se dogodi čudo; Računam na hodočašće u Lurd. Ali ako ne ozdravim, svejedno ću pokušati pjevati na putu kući. Sada ću lijepo požuriti da riješim sve što još imam za riješiti tako da ne ostavim svoju obitelj u nezgodnoj poziciji.

Nisam se mogla suzdržati a da ne kažem svojoj obitelji cijelu istinu. Nastavila sam raditi kao i inače, tako da sam ih sve na taj način uspjela smiriti. A opet, ja se nimalo ne zavaravam, i noću mi je teško zaspati kad razmišljam o svojoj budućnosti. No, nastojim to prihvatiti najbolje što mogu, iako nisam doduše nikada očekivala kušnju poput ove. Trudim se stoga ponašati kao netko tko će umrijeti. Iznad svega je sada najbitnije da ne izgubim ovo malo vremena što mi je još ostalo, jer ovo su dani spasenja koji se više neće ponoviti i stoga ih moram iskoristiti najbolje što mogu. Od toga ću imati dvostruku zaslugu. Patit ću manje pomirivši se sa svojom sudbinom te ću uz to još odraditi dio Čistilišta na zemlji. Moli za moje prihvaćanje i strpljenje. Znaš i sama da ja imam problema sa strpljivošću. Ako me Blažena Djevica Marija ne ozdravi, to onda zacijelo znači da je došao moj kraj, te da Bog sada želi da budem negdje drugdje, ne više na zemlji. Ja si nemam što za predbaciti jer Bog dobri vidi da sam učinila najbolje što sam mogla…Radila sam za četiri osobe, koje su i same bez toga imale mnogo posla. Imala sam težak život. I onda, čim sam napokon uspjela  prodisati, začujem signal za svoj odlazak, kao da mi govori: „Dala si svoje, dođi se odmoriti.“ Ali ne, ja još nisam dala svoje; ova djeca još nisu odrasla. Ah, s druge strane, ne bojim se smrti.”

Na kraju života o svom je suprugu napisala: “Uvijek mi je bio utjeha (savjetnik) i podrška. Sama Zelija mu je također bila potpora - na primjer, kad je on bio zabrinut za njezino zdravlje: “Vidjela sam kako se moj muž često muči oko toga zbog mene, dok sam ja ostala vrlo mirna. Rekla bih mu: ‘Ne boj se, Bog je s nama.” Posljednje riječi koje je Zelija napisala suprugu bile su: “Tvoja sam potpuno.” Njezina kći Terezija kasnije je napisala: “Voljeti znači dati sve i dati se u potpunosti”, a tako je Zelija voljela svog muža, svoju djecu, svoje klijente, svoje radnike i sve one koji su joj kucali na vrata.

Poslije majčine smrti, sav odgoj pao je na oca. Na nagovor Zelijinog mlađeg brata Izidora, otac i djeca preselili su se u Lisieux, gdje je ujak radio kao farmaceut. Zbog šoka majčine smrti, Terezija se promijenila. Postala je povučena i pretjerano osjetljiva. Otac se silno trudio, usprkos brojnim obvezama da obitelj ostane mjesto topline, radosti, zajedništva i povjerenja. Terezija će zapisati: "Tatino tako nježno srce, još se uz svu ljubav koju je već imalo, napunilo pravom majčinskom ljubavlju“. Ljudevitu su oko odgoja i kućnog obrazovanja mlađih djevojčica pomagale starije kćeri Marija i Paulina: „Djeco moja, pitam vas za savjet zato što sam jedino zbog vas spreman učiniti ovu žrtvu, i ne želim da vi zbog mene patite. Sve vas s ljubavlju privijam na srce i povjeravam vas vašoj svetoj majci. Želim s vama podijeliti, moja draga djeco, svoju duboku želju da zahvalim Bogu te da i vi isto tako zahvalite Bogu, zato što osjećam da je naša obitelj, iako doduše skromna, počašćena time što ju je naš divni Stvoritelj uvrstio među svoje povlaštene. Moje drage kćeri, budite moja radost i utjeha na ovoj zemlji i nastavite revno služiti Gospodinu. On je tako velik i divan u svim svojim djelima! Uskoro ćemo imati zadovoljstvo da se vidimo i opet osjetimo blizinu jedni drugih u obitelji; to je ljepota koja nas sve približava Njemu“.

Uzevši sve to u obzir onda nije čudno da su kćeri redom odlučile postati redovnice. Predzadnja je na red došla Terezija, za koju se, kad je shvatio da je njezina želja za ulazak u Karmel zapravo Božja želja, jer je bila tek petnaestogodišnjakinja morao dodatno zauzeti. Ljudski gledano, sigurno mu nije bilo lako. Znao je da ako Terezija ode u Karmel, kao ni dvije starije kćeri, nikada ga više neće moći posjetiti u njegovoj kući, čak ni u posljednjoj bolesti, niti na času smrti jer takvo je pravilo te redovničke zajednice. Terezija je ušla u karmelski samostan 9. travnja 1888. godine. Kada mu je naposljetku i Celina povjerila da i ona osjeća redovnički poziv, plakao je od radosti i pošao s njom u crkvu "da zahvali Bogu koji mu je iskazao čast uzimajući svu njegovu djecu."

Tri mjeseca nakon Terezijinog odlaska u samostan, započeo je za ovog dobrog oca križni put bolesti i poniženja. Naime pretrpio je teški moždani udar. Izmjenjivali su se dani poboljšanja i pogoršanja. Bolest je na kraju toliko uzela maha da je dolazilo do psihičke iznemoglosti, depresije i umne poremećenosti. Nakon ponovljenog moždanog udara, zbog dementnog ponašanja morao je biti smješten u bolnicu u Caenu. Celina se nastanila u blizini bolnice kako bi bila što bliže ocu. Te tri godine očeve bolesti bile su godine mučeništva i krajnjeg poniženja za tu obitelj. U tijeku bolesti, u prisebnim trenucima, Ljudevit je pokazao da je potpuno svjestan svoga stanja. No, njegovo je junaštvo bilo toliko da nije htio moliti za svoje ozdravljenje, smatrajući da Bog zna zašto mu je poslao baš tu vrstu bolesti te da ju on zato želi prihvatiti kao Božju volju. Umro je, prisebna duha, 29. srpnja 1894. godine.