
Bog vjeruje ovom čovjeku
Ovih dana je sve oko nas prožeto s jedne strane rađanjem a s druge strane smrću. Na jednoj strani radost Božića a na drugoj strani strah i patnja, izazvana pandemijom virusa i snažnim potresom koji je razorio mnoge domove u Petrinji, Sisku, Glini i okolnim mjestima. Mnoge obitelji su ostale bez svojih domova. Donosimo članak posvećen Svetoj obitelji, koja se nalazi u progonstvu na putu u Egipat, a time i svakoj obitelji u poteškoćama. Bježe pred Herodom koji hoće oduzeti život tek rođenom djetetu Isusu. To otajstvo progona Obitelji i Božje blizine rasvijetlit će nam slika „Odmor u Bijegu u Egipat“, koju je naslikao 1597. Caravaggio. Nalazi se u crkvi sv. Agneze (Janje), na predivnom trgu Navona, a namijenjena je kao ženidbeni dar Olimpiji Aldobrandini koja se udala za princa Camilla Pamphili.
Sveta Obitelj je prikazana u trenutku predaha, odmora i prikupljanja snage kako bi mogli nastaviti put. U tom trenutku k njima dolazi Bog u liku anđela, kao što ih je već ranije pohodio kako bi im priopćio svoje planove i ohrabrio ih da se otvore tome planu. Život i poslanje Svete Obitelji otkriva nam poteškoće i uzvišenost poslanja svake ljudske obitelji. Bog nikad nije napustio ovu obitelj. Providio im je sve što su trebali na tom putu, iako suočeni s velikim naporima, nevoljama, neizvjesnošću i opasnošću.
U snu anđeo zapovijedi Josipu: „Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi“ (Mt 2,13). Josip se nije ustručavao poslušati, ne pitajući se o poteškoćama s kojima će se suočiti: „On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova skončanja“ (Mt 2, 14 – 15). Suočen s neposrednom opasnošću Heroda, koji želi ubiti Dijete, u snu je Josip upozoren braniti Dijete, a usred noći organizira bijeg za Egipat (Mt 2, 13 – 14). Josip koristi kreativnu hrabrost kao tesar iz Nazareta, koji zna kako problem preobraziti u mogućnost pouzdajući se uvijek najprije u božansku providnost (Patris corde).
U Egiptu je Josip s povjerenjem i strpljenjem čekao anđelov glas da se sigurno može vratiti u svoju zemlju. Evanđelje nam ne govori koliko su dugo Marija, Josip i Dijete ostali u Egiptu. Ali sigurno su morali jesti, pronaći dom, posao. Ne treba puno mašte da se popune detalji koji nedostaju. Sveta obitelj morala se suočiti s konkretnim problemima poput svih ostalih obitelji, poput mnoge naše braće migranata koji i danas riskiraju svoje živote da bi izbjegli nesreću i glad. U tom smislu vjerujem da je sveti Josip doista poseban zaštitnik onih koji moraju napustiti svoju zemlju zbog ratova, mržnje, progona i bijede (Patris corde).
Čim mu božanski glasnik, u trećem snu, nakon što ga je obavijestio da su oni koji su pokušavali ubiti dijete mrtvi, naređuje da ustane, povede dijete i njegovu majku sa sobom i vrati se u zemlju izraelsku (usp. Mt 2, 19 – -20). Josip još jednom bez oklijevanja posluša: „On ustane, uzme dijete i njegovu majku te uđe u zemlju izraelsku“ (Mt 2, 21).
No tijekom povratka, „saznavši da Arhelaj vlada Judejom namjesto svoga oca Heroda, bojao se poći onamo pa, upućen u snu, ode u kraj galilejski. Dođe i nastani se u gradu zvanu Nazaret“ (Mt 2, 22 – 23).
Sin Svemogućega došao je na svijet u velikoj ranjivosti. Njega je Josip trebao braniti, štititi, čuvati, odgajati. Bog vjeruje ovom čovjeku, kao i Marija, koja u Josipu pronalazi onoga koji ne samo da joj želi spasiti život, već će uvijek ostati uz nju i Dijete. U tom smislu, sveti Josip ne može ne biti Čuvar Crkve, jer je Crkva produljenje Kristova Tijela u povijesti, kao što se i Marijino majčinstvo odražava na majčinstvo Crkve. Josip, nastavljajući štititi Crkvu, nastavlja štititi Dijete i njegovu Majku, a i mi ljubeći Crkvu, ljubimo Dijete i njegovu Majku (Patris corde).
U apokrifnim djelima o Josipu Isus kaže:“ Herod me neprestano tražio, misleći da je moje kraljevstvo od ovoga svijeta. Ali Josipa, tog pobožnog starca, Bog je u snu upozorio na opasnost. Stoga je ustao i uzeo Mariju, moju majku, dok sam ja sigurno počivao u njenom naručju.“ Krenuvši na put, povukao se u Egipat i tamo ostao sve dok mržnja u Herodu nije umrla. A onda je Herod umro u najgorim mukama.
Iznad slike Bijeg u Egipat Fra Angelica (1450; Samostan sv. Marka, Firenca), možemo pročitati stih iz Psalma 55: Elongavi fugiens et mansi in solitudine; “Otišao sam daleko i nastanio se u divljini (samoći)«. U jednoj od svojih pjesama, njemački mistik Johannes Scheffler (1624-1677), napisat će: „Ako je Herod neprijatelj, Josip je razlog. / Bog je objavio njemu (Josipu) opasnost u snu, u njegovoj duši. / Ako je Betlehem svijet, Egipat je samoća. /Bježi, dušo moja, inače ćeš umrijeti od tuge! "
Djelo koje je naslikao Caravaggio najprije se zvalo "Gospa odlazi u Egipat", jer je središnji lik Gospa s djetetom Isusom: ona je ta koja je u prvom planu s Djetetom, obadvoje obasjani svjetlom, čak i ako spavaju, dok ih druga dva lika, Josip i anđeo, čuvaju.
Anđeo dijeli scenu na pola. Anđelov lik je prekrasan, s bijelom draperijom ovijenom oko tijela. Prijelaz iz smrtnog stanja u trajnost vječnog života simbolizira upravo anđeo u prvom planu, gotovo nematerijalan i potpuno prožet svjetlošću. "Pjeva i svira" uspavanku, iako su mu usta zatvorena, dok istovremeno Gospa i Dijete s desne strane mirno spavaju. Anđeo na slici svojom glazbom tješi sveca tijekom putovanja u Egipat. Smrtnom i grijehom ranjenom čovjeku neraspadljivi anđeo putem glazbe prenosi obećanje zaštite, nade i vječnog života. Anđelova je glazba donijela ne samo utjehu zbog poteškoća i opasnosti na putu, već i predznanje budućnosti, odnosno prijelaz iz smrti u trajno blaženstvo. Anđelova krila simboliziraju upravo to, zaštitu i novost života. To su krila lastavice, koja naviješta proljeće, toplinu, snagu života usred hladnoće, progonstva i smrti: „U sjenu tvojih krila zakljanjam se dok pogibao ne mine.“ (Ps 57, 2)
S lijeve strane Josip, kao sluga i zaštitnik, kao onaj koji je oslobodio Dijete i njegovu majku od Herodova progona. Dvije polovice slike: prva, koja cvjeta bujnom vegetacijom, jer je nastanjena božanskim, na mjestu na kojem počivaju Djevica i Sin; druga, u kojem je smješten sveti ali smrtni lik Josipa, obilježen je kamenitim tlom i suhim lišćem drveta. Iza njega može se vidjeti krotki i pažljivi lik magarca (ima velike oči i iz pozadine sve promatra). Njegov pogled je kao i Josipov usmjeren na anđela. Kao da time pojačava snagu poziva koja stoji pred njime, to jest da brine o Djetetu i majci i njihovom poslanju. Te velike oči prate ih tijekom cijeloga puta. Kao da simboliziraju nebeskoga Oca koji bdije nad svakim njihovim korakom, nad njihovim životom i svim stvorenim. Općenito, predstavljaju božansku providnost, pomoć ili utjehu. Josip sjedi na jednoj vreći, vjerojatno pšenice, od koje dolazi kruh. Uz nju je i posuda za vino. Kruh i vino simboli Euharistije, koja je neophodna za život vječni.
Notni zapis koji pridržava Josip motet je iz ranog šesnaestog stoljeća, koji je na tekst Quam pulchra es iz Pjesme nad Pjesmama, skladao Noel Bauldewijn.
Na platnu u notnom zapisu možemo vidjeti slovo Q, kao prvo slovo uzeto iz stiha Pjesme nad Pjesmama, u kojem zaručnik govori zaručnici: "Quam pulchra tu es - Kako si lijepa". To je ono što svaki muž stalno mora ponavljati svojoj ženi, jer to je ono što se i u motetu stalno ponavlja - "Quam pulchra tu es - Kako si lijepa"- prijateljice moja, golubice moja, najljepša moja, zaručnice moja, najdraža moja, „bez mane (savršena)“ moja – jer umirem od ljubavi (za tobom). To je ono što Josip ponavlja Mariji. To je ono što Krist neprestano ponavlja svojoj crkvi: "Quam pulchra tu es - Kako si lijepa".
Tu se vidi i slovo V: Zaručnica je ta koja kaže zaručniku: „Veni, dilecte mi - Dođi, dragi moj“, ustani, požuri, budi tu uz mene, za mene, budi moj. To je ono što čini Josip, potpuno posvećen svojoj zadaći supruga i oca. U vezi braka Josipa i Marije, Augustin kaže: „Jer kako je Marija bila supruga u čednosti, tako je i Josip u čednosti bio muž. I kako je ona u čednosti bila majka, tako je i on u čednosti bio otac.“
U Pjesmi nad pjesmama se nježnost i čednost Zaručnika tumačila kao Isusova ljubav prema Crkvi. Zaručnik se neće do kraja poistovjetiti s Josipom, jer je istinski zaručnik Isus. Marija, simbol Crkve, priljubljena je uz svog "Supružnika“, Zaručnika ljudskoga roda, Mlado sunce koje treba zasjati i rasvijetliti tamu našega života. To svijetlo koje se nazire na nebu jest upravo dijete Isus. Marija, iscrpljena velikom brigom i ljubavi prema Isusu, upravo je na Njega naslonila glavu. On, on je naš spas i naš odmor. Pjesma nad Pjesmama kaže za Nevjestu: „Ego dormio, et cor meum vigilat - Spavam, ali moje srce bdije“. I stoga što Josip bdije i Marijino srce bdije, Isus može mirno zaspati u tako iscrpljujućoj, očajnoj i pogibeljnoj situaciji: „Ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni. “ (Ps 131, 2) U stihu Pjesme nad Pjesmama, koji prethodi onom koji otvara motet, zaručnica nasloni glavu te pokaže divnu i gustu purpurnu kosu: "Comae capitis tui sicut purpura regis - Kosa joj na glavi poput kraljevske purpurne boje.“ Očevi crkve su to protumačili kao aluziju na spasonosnu krv koju je prolio Krist, iz koje je Crkva crpila hranu i jamstvo otkupljenja.
Josip sudjeluje u božanskoj ljubavi iz druge sfere i pokazuje partituru koja pjeva njegovu hvalu. On predstavlja cijelo čovječanstvo, čovjeka u sumnjama i brigama, teškoćama i opasnostima života. Ali, i onoga koji bdije i brine o svojoj obitelji. Kao da se sve brige svijeta odražavaju i očitavaju na njegovu licu. U potpunosti muž. U potpunosti otac. Uprisutnjuje brižnost nebeskoga Oca. U svom odnosu prema Isusu bio je, kaže papa Franjo, „zemaljska sjena nebeskog Oca: čuvao ga je, štitio, nikada ga nije ostavio (bez podrške) da ide sam svojim putem.“
- Mladen Klanac
- Hitovi: 741