„Moraš nastaviti“, rekao je otac sinu. „Ne mogu s tobom. Ali moraš nastaviti (bez mene). Učini sve onako kako smo to činili zajedno.“

„Želim ostati s tobom“, odgovori sin.

„Moraš nositi vatru (život)“, nastavi otac.

Ovih dana svjedoci smo slika majki i očeva iz Afganistana koji svoju djecu povjeravaju vojnicima i "prebacuju" ih preko zida, napuštajući ih i čineći to, uz nesnosnu bol, spašavaju ih. Na fotografiji vidimo oca koji podiže ruku, u ruci drži sina kojega predaje, kao košaru hrane, kao dar, kao svjedok, potpuno nepoznatom strancu - vojniku u punoj ratnoj opremi, s prijetećim i smrtonosnim oružjem.

Slično je učinila Jokebeda, Mojsijeva majka, koja je sina gurnula u vode Nila u očaju, pokušavajući ga tako spasiti. Napušta ga da bi bio spašen.

Što može natjerati roditelje da učine nešto tako dramatično, tako bolno?

Također se proširila jedna druga vijest, naizgled potpuno suprotna od ove: Afganistanku, koja je uspjela ući u jedan od zrakoplova za evakuaciju, tijekom leta  su uhvatili porođajni bolovi. Međutim, visina zrakoplova koji je letio za Berlin na normalnoj visini za takav let, stvorila je dodatne probleme za već vrlo komplicirano stanje porađanja djeteta. Pilot aviona, upozoren na situaciju, riskirajući, spustio se na manju nadmorsku visinu i ta je odluka omogućila sretan završetak priče. Dijete se konačno rodilo. Nažalost, majčino stanje je i dalje vrlo komplicirano  i postoje strahovi za njezin život.

Dvije priče naizgled idu u suprotnom smjeru, ali zapravo prema istom cilju, a to je spasenje vlastite djece. U prvoj imamo uzlaznu gestu: roditelj podiže dijete da ga povjeri vojniku i tako ga preda životu, budućnosti, onome što se s ove strane zida negira. U drugoj je protagonist vojnik, a njegova je gesta silazna: u ovom slučaju on je, čuvši vapaj boli i potrebe, krenuo spuštati se, sa svim rizicima koje to spuštanje nosi, i omogućio životu da pobjedi.

Jokebeda napušta Mojsija da bi ga spasila. Vjerujem da samo roditelj može u potpunosti razumjeti bol takvog jednog trenutka. Ipak, u tragediji tog razdvajanja postoji izjava ljubavi: „spremna sam te napustiti kako bi ti mogao preživjeti i živjeti.“ Sigurno je majka bila zagledana u vode Nila koje nose košaru s njenim djetetom unutra. Istovremeno u strahu za njegov život i puna nade da će biti spašen od nekoga njoj tog trenutka nepoznatog. Jokebeda  יוֹכֶבֶד (Yokheved) znači „Božja slava“. „Božja slava“ je trenutak Božjeg prolaza, sami čin spašavanja u kojemu sudjeluje majka.

Dijete je bačeno u vodu, simbol smrti i života. Ali, dijete koje u vodama Nila može umrijeti, umjesto toga iz vode je spašeno. U vodama pronalazi život. Mojsije ulazi u vodu u košari, što je na hebrejskom označeno istim izrazom tebah, koji u priči o potopu prevodimo kao "arka". Hebrejski autor namjerno je upotrijebio tehničku riječ za Noinu arku. Stoga se govori o Mojsijevoj arci. To je hram, Crkva, narod, zajednica, obitelj, pojedinac kao mjesto spasenja. Ono što je moglo odvesti u smrt, Božjom intervencijom daje život, spašava.

Košarica, posuta smolom i paklinom poput Noine arke, stavlja se u trstiku, koja se na hebrejskom naziva suf. U hebrejskom tekstu se Crveno more zove Yam suf, to jest "More trstike", more smrti. Židovi će proći morem trstike, kroz more smrti do obala života. Mojsije je bačen usred trstike, usred smrti. Bačen u smrt, izvučen na život. Čak i Mojsijevo ime nosi znak određenog rođenja. Mojsije iz hebrejskog glagola MSH značilo bi "izvaditi". Onaj koji je izvađen iz voda smrti, izvodi svoj narod na slobodu. Ali, prije nego što može izvoditi, oslobađati i sam mora biti izveden i oslobođen. Spašeni spašava. Faraonova kći vodi dijete sa sobom, ali ga majka hrani. Nastavlja se ovaj dvostruki odnos. On je Židov, ali odrasta kao Egipćanin. Ima dvije majke, budući da je imao dva poroda. Radikalno je obilježen ovom dvojnošću (Doglio). Tom dvojnošću je obilježen svaki onaj koji mora napustiti vlastitu obitelj i dom, domovinu.

Prije ili kasnije u životu, u svakom dobrom odnosu, potrebno je doseći zrelost takve odvojenosti - pustiti da život postane moguć bez nas. Ali što se tiče Mojsija i što se tiče afganistanske djece, ova gesta nije slavljenje razdvojenosti koja bi bila plod postupnog  sazrijevanja, već traumatična razdvojenost koja je posljedica nasilja i zlostavljanja.

Mojsije u jednom trenutku vidi ugnjetavan narod iz kojega je potekao. Glagol ugnjetavati (na hebrejskom: 'anah) bi doslovno trebalo prevesti kao "potlačen". To je izraz je koji biblijski teolozi smatraju vrlo smislen i plemenit: 'anaw, u množini' anawim. Anawimi se, naime, smatraju autentičnom kategorijom u narodu: oni su Božji siromasi i predstavljaju prave vjernike u biblijskoj povijesti. Ovi siromasi (potlačeni) često su predstavljeni kao oni za koje se Bog posebno brine.

Iako su obitelji ugnjetavane i jedva mogu preživjeti, ipak život pobjeđuje. Jedno dijete koje će preživjeti je dovoljno, snaga života koja se rađa unatoč nepovoljnim uvjetima, i sve postaje moguće. Čini se da je sudbina preokrenuta. Život se probija u najnepovoljnijim uvjetima. Dijete je spašeno jer faraonova kći vidi da je dijete lijepo. Mojsijeva ljepota znak je da sam Bog započinje proces novog stvaralačkog djela. U mračnoj tami raširenoj po zemlji nadmoćnim ugnjetavanjem faraona otvara se prostor svjetlosti. U djetetu koje se rodilo ističe se sva moć stvaratelja, koji je do sada oblikovao svoje novo i jedinstveno stvorenje: Izraelski narod. Zato je novorođeni Mojsije "lijep". Kako su lijepa sva ona stvorenja u kojima su ljudi sposobni nazrijeti blistavi sjaj božanskog djela.

Nešto slično Cormac McCarthy govori u romanu The Road. U apokaliptičnoj atmosferi, otac i sin pokušavaju spasiti svoje živote krećući na put o kojem vrlo malo znaju. No na kraju otac ne može izdržati, osjeća da je na kraju i tjera sina da ne odustaje, da nastavi, da nastavi čak i bez njega: "Čovjek ga je zadihano uhvatio za ruku. Moraš nastaviti, rekao je. Ne mogu s tobom. Ali moraš nastaviti. (...) Ovaj trenutak je morao doći davno. I sad je stigao. Nastavi prema jugu. Učini sve onako kako smo to činili zajedno. (…) Želim ostati s tobom. Ne možeš. Preklinjem te. Ne možeš, moraš nositi vatru. Ne znam kako to napraviti. Da, znaš. Istina je? Mislim vatra. Da, istina je. A gdje je? Ne znam gdje je. Da, znaš. To je u tebi. Stalno. Ja to vidim".

Ponovno nam povijest stavlja pre oči jednu ogromnu tragediju. Tragediju jednog naroda, brojnih obitelji, očeva i majki koji su prinuđeni „dati“ vlastitu djecu da ih spase.  Naša je odgovornost ne gasiti nadu, zaštititi život. Ako je ikako moguće pomoći da opet budu zajedno – roditelji i djeca, braća i sestre. I ne zaboraviti da upravo takav jedan može biti osloboditelj, spasitelj koji je i sam spašen.