
Nije dobro da čovjek bude sam
I reče Jahve, Bog: „Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć kao što je on“. (Post 2,18)
Ova Božja rečenica uvodi nas u biblijski svijet parova. Zašto Bog kaže da samoća nije dobra? Jer u samoći ne možemo ljubiti i biti ljubljeni. Od samog početka, od stvaranja svijeta promatramo prekrasni Božji naum. Bog želi da čovjek na ovome svijetu postoji kao muško i žensko. Njemu je neizmjerno draga ova otajstvena različitost muškarca i žene.
Naše putovanje kroz Sveto pismo pokazuje nam kako Bog želi u povijesti spasenja djelovati preko zajedništva muškaraca i žena, kroz parove. U sljedećim tekstovima pokušat ćemo slijediti biblijske parove u njihovoj konkretnoj povijesti. Kaže hebrejska tradicija da muškarac i žena predstavljaju nebo i zemlju. Uvijek su usmjereni jedno na drugo, ovise jedno o drugome, promatraju jedno drugo. To je slika Boga i njegova naroda. U Novom savezu veza muškarca i žene postaje sakrament i slika poveza između Krista i Crkve.
Bog želi muškarca i ženu od početka, od samog stvaranja. Ali ide polagano … U svojoj Teologiji tijela sv. Ivan Pavao II., kaže da je čovjek, stvoren „na sliku Božju“, prikazan i kao partner Apsolutnoga. Papa Wojtyła piše da je čovjek Božji partner. Međutim, ovaj Božji partner iskušava iskonsku samoću; premda se nalazi u raju i uživa nezamislivo blaženstvo i Bog mu je „na dohvat ruke“, čovjek je ipak „sam“. Kaže Pismo da mu se „ne nađe pomoć kao što je on“ (Post 2,20). Čovjek želi podijeliti ljubav koju je primio u činu stvaranja s nekim kao što je on. Adam je svoju osamljenost otkrio dajući imena životinjama i shvativši kako se od njih bitno razlikuje. (Usp. Post 2, 20) Bog „razumije“ Adama. Adam bi htio podijeliti ljubav s nekim njemu sličnim. Riječi o samoći s početka našega teksta uvod u stvaranje žene.
Unutar stvaranja čovjeka događa se nešto predivno: Radosna vijest za sve generacije ljudi. U nastavku čitamo: „Tada Gospodin Bog pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku Gospodin Bog napravi ženu.“ (Post 2,21-22). Jedno tumačenje 21. retka kaže da Bog kost prekriva mesom i na taj način „oblikuje“ ženu kojoj je podrijetlo od „mesa i kostiju“ prvoga čovjeka (muškarca). Ona mu je bliska, kaže papa Ivan Pavao, ima isto dostojanstvo, pripadaju jedno drugome na izniman način.
U biblijskoj antropologiji „kosti“ izražavaju vrlo važnu sastavnicu tijela; budući da kod Hebreja nije bilo precizna razlikovanja između „tijela“ i „duše“ (tijelo se shvaćalo kao izvanjsko očitovanje osobnosti), „kosti“ su označavale ljudsku „bit“ (usp. primjerice Ps 139,15: „kosti moje ne bjehu ti sakrite“). Dakle, „kosti od mojih kostiju“ može se shvatiti u smislu odnosa, kao „biće od bića“; „meso od mesa“ označava da unatoč različitim tjelesnim obilježjima žena predstavlja istu osobnost koju ima i čovjek. Eva - žena je predodređena da postane istinska družica muškarca, uzeta je iz Adamova tijela, jer samo kada je netko sjedinjen s nekim po naravi bliskim, jedinstvo je nerazrješivo.
Rabini, židovski učitelji vjere pitaju se zašto je Bog stvorio Evu iz rebra a ne iz glave? Kako bi izbjegao da žena dominira nad muškarcem. Zašto nije stvorena iz noge? Kako bi izbjegao da muškarac vlada nad njom. Bog je odabrao rebro, to jest, čovjekovu bit kako bi imali isto dostojanstvo. Dok Bog sa svojim anđelima stoji iznad čovjeka, a životinje su inferiornije, žena je ta koja stoji uz muškarca, oni su pozvani hodati zajedno u ljubavi. U ovoj „ljubavnoj priči“ Sveto pismo pokazuje neizmjerno dostojanstvo postojanja čovjeka kao muškarca i kao žene, koji su pozvani da se ljube kao što ljubi Bog (usp. Iv 13,34)
Zanimljiv je i san ili kako papa Ivan Pavao II piše - „obamrlost“ koju Bog pušta na prvoga čovjeka. Ovaj san ističe isključivost Božjega čina u djelu stvaranja žene; čovjek u njemu uopće nije svjesno sudjelovao. Obamrlost je neka vrsta udivljenja, ostanemo „zapanjeni“, ukočeni“ nad prisutnošću drugoga, jer ga nismo mi stvorili. Papa Franjo kaže da je drugi čovjek „sveto tlo“ pred kojim moram „izuti obuću“ kao Mojsije kada mu se Jahve ukazao u gorućem grmu. (Usp. Post 3,5) Njegovim se „rebrom“ Bog služi samo da se naglasi zajednička narav muškarca i žene. Papa Wojtyła piše da se izraz „obamrlost“ (heb. tardemah) ili „san“ u Svetomu pismu pojavljuje kada se tijekom sna ili neposredno nakon njega trebaju zbiti izvanredni događaji. Uz stvaranje muškarca izvanredan događaj je stvaranje žene. Ovi događaji stvaranja oblikovali su povijest čovječanstva, onako kako ga je Bog zamislio od početka u svojoj genijalnosti.
Ljubav i zajedništvo
Kada se Adam budi iz sna nastaje prva ljubavna pjesma u povijesti čovječanstva.: „Gle, evo mesa od mesa mojega i kosti od mojih kostiju“. (Post 2,23). Židovski rabini kažu da je Eva bila prelijepa. Adam je oduševljen Evinom ljepotom. Napokon može ljubiti. Nema rivalstva, nadmetanja, zahtijevanja, dominacije. Adam i Eva su u Bogu. Harmonija zajedništva je savršena, ne u moralnom smislu, nego je ljudska narav u njima prožeta duhom do te mjere da se ljubi drugoga i u drugom se pronalazi svoje „ja“.
Sv. Petar Lombardiski se u svojim Sentenzama pita zašto je žena stvorena od Adamova rebra, a ne od njegove glave ili njegovih nogu. I objašnjava: „Time nije oblikovana njegova vladarica a ni podložnica, već njegova družbenica“ (Sentenze 3, 18, 3). Otajstvo različitosti opstojanja kao muškarac i žena je veoma duboko. Bitno. Opstanak naše civilizacije ovisi o odnosu između muškarca i žene. Samo iz njihova jedinstva i harmonije izlazi novi život.
Pad
Život je ozbiljna avantura, i zato ova prekrasna harmonija Adama i Eve ne traje dugo. Imali su malo vremena za medeni mjesec, kao i mnogi bračni parovi koji se ubrzo nakon vjenčanja moraju vratiti u životnu svakodnevicu. Zmija, oholi stari Neprijatelj, kako ga naziva liturgija Velikog tjedna, napada ovo zajedništvo; napada ženu prije svega, jer se u njoj nalazi „izvor životni“ (usp. Ps 36,9) ona je Nositeljica života, majka i slika nježnosti. Đavao kao suprotnost svemu što je žena javio se tek kada je primijetio Evu. Žena je opasnost za đavla.
Kažu očevi Crkve da je Eva sagriješila kroz uho, jer je slušala laskanja Zloga. Adam je sagriješio preko lažne empatije. Nije govorio istinu svojoj družici. Ljubio je naivno i pao. Tada se događa kaos; u odnos ulazi optužba, strah i ljudska narav postaje ranjiva, smrtna.
Poznati francuski katolički filozof i pisac Fabrice Hadjadj, kako bi pokazao nesklad koji vlada u čovjeku nakon pada, navodi primjer kako ranjeni čovjek idolatizira svoj najnoviji automobil sa svom novom opremom, a prezire divotu svoga tijela, koje je čudesno remek djelo. Međutim, s padom u istočni grijeh nije prestala avantura ljubavi. Bog ne odustaje. Nikada. Ni pod cijenu smrti svoga Sina. Bog ih poziva na plodnost (usp. Post 1,28) i kasnije Adam daje ime svojoj družici Eva, što znači majka svih živih. (usp. Post 3,20)
U svijet muškarca i žena ušao je razdor, ali ostala je privlačnost. Unatoč prijeporima, poteškoćama u mnogim brakovima, povijest Adama i Eve pokazuje kako Bog uvijek nastavlja djelovati i pomagati. Čak i kada nastaju međusobne optužbe, kada nastaje sakrivanje, bijeg, hladnoća odnosa, osjećaji inferiornosti i razne riječi koje se rabe kako bi se drugog ili drugu ponizilo. Budite vrlo oprezni ako rasplačete jednu ženu, kaže židovska mudrost, jer Bog broji njene suze.
Žena je izašla iz boka muškarca, nije nastala iz nogu da bude udarana, ne iz glave da bude superiornija, već iz boka da bude ravnopravna, malo niže da bude zaštićena, nastala je iz blizine srca da bude Ljubljena.
Bog odlazi u potragu za mužem i ženom. Zaljubljen je u obitelj. Prve rečenice biblije ne govore toliko o zaljubljenosti, koja je prolazna. Oni govore o obitelji, o plodnosti. Nakon faze zaljubljenosti dolazi ljubav koja je plodna, a zatim dolazi i milosrđe nakon godina i godina zajedničkog bračnog života.
Novo stvaranje
Obitelj je dokaz da i nakon pada Bog nastavlja svoje djelo. Naime, Bog šalje svoga Sina Isusa Krista upravo u jednu obitelj: Josipa i Marije, kako bi nastavio avanturu započetu s Adamom i Evom. Isus Krist umro je i uskrsnuo za svaku obitelj, za svakog Adama i Evu naše generacije. Štoviše! Isus Krist novi je Adam, koji je čovjeka još divnije obnovio obzirom na stanje prije pada u prvotni grijeh. Eva je Crkva.
Svatko od nas pripada tijelu koje se naziva Crkva. Mističnom tijelu. Prekasnom tijelu. To je istinska teologija tijela. Zamislite, sve je počelo od ovog prvog para. Adam i Eva. Naši korijeni su dobri a budućnost još ljepša. U novom Adamu. U ljepoti Eve zaručnice, u kojoj Očevi crkve vide i Mariju, Majku Crkve i Majku našu krije se čvrstina naše nade. Žena trećeg tisućljeća, kako ju je nazvao sv. Ivan Pavao II., pokazuje svoju ljubav prema svakoj obitelji. Kraljice obitelji. Moli za nas!
- Don Josip Kolega
- Hitovi: 1734