
Ljubav ne želim skriti - drago srce moje
Mužu moj! Mužu moj! Mužu moj! Suhe su mi, vidiš, oči, No ljubav ne želim skriti.
Tebe proseći, Oprosti mi Nikad više, uzbuđena, Na povratku tvom iz boja Zagrlit te neću moći.
K smrti sam pripravan/ Nit se plašim Kad zamahne krvnik mačem, Držat ću se ponosito, Velikaški i hrvatski.
Ti se ništa Ne žalosti/ Pustite da budem žena, Da lelečem, da jaučem, Da rastrgam srce svoje.
Mate Marčinko
Vjenčanje između Ane Katarine Frankopan i Petra Zrinskog dogodilo se u Karlovcu a slavlje u Ozlju 27. X. 1641. godine. Njime su se ujedinile najmoćnije hrvatske plemićke obitelji Zrinski i Frankopan. Imali su četvero djece: Jelena, Judita Petronila, Ivan Antun Baltazar i Aurora Veronika.
Katarina se za Petra udala u svojoj 16. godini, i od tada sa suprugom živi u Ozlju, posjećujući povremeno i Čakovec u koji će se s mužem preseliti nakon tragične pogibije njegova brata, hrvatskoga bana Nikole Zrinskog. Povremeno boravi i na drugim imanjima Zrinskih i Frankopana – u Vrbovcu, na Grobniku, u Kraljevici i Novom Bribiru. Sva ta imanja nisu bila samo gospodarstva nego i središta javnog i kulturnog života u kojima se govorilo hrvatski, i kajkavski i čakavski i štokavski, pisalo i raspravljalo o svjetskim i nacionalnim temama, njegovali su se književnost, umjetnost i kultura.
Donosimo bračnu, obiteljsku i domoljubnu priču Petra i Katarine Zrinski i njegovo oproštajno pismo voljenoj ženi prije smaknuća.
„Svi su živahno razgovarali oko stola, a to je bilo drago banu. I on se šalio te večeri, bio je veseo među svojom djecom. Katarina je bila sa svakim ljubazna, ali se više puta dogodilo da se je zamislila: kad bi pogledala Petra i djecu, pa nije u prvi mah čula, što bi joj tkogod rekao. Bila je sretna uz svoju djecu, ali je uprav ta velika sreća mutila njezin pokoj, jer bi pomislila da bi moglo i drugačije biti…Iz iste sreće izvire nesreća. Ne živi spokojno tko ljubi. Takve su se misli rojile majčinom glavom.
A njezin Petar?...Eno ga, kako je zdrav i kršan, dobar i mio, kako se smiješi djeci i njoj…Jedino je ona pogađala njegove misli, jedina je ona opazila kako mu se nekoliko puta radostan smjeh rasplinuo u sjetu…Sad sjednu na divan, te se dugo razgovarahu o poslanstvu u Carigrad, o domovini i o svojoj djeci. Malo po malo minu ih svaka tjeskoba i uzrujanost, a neka svijetla nada proklija im iz srca i progali lica. Svu su snagu nalazili i svojoj ljubavi: štovali su se, ljubili i obožavali, kao da su koraknuli preko cvijeta miloduha (cvijet sreće) u oči svojega vjenčanja.“
Ana Katarina Frankopan rođena je u Bosiljevu, oko 1625. — umrla u Grazu, 16. XI. 1673. Književno je bila iznimno nadarena i spominje se kao najveće žensko ime hrvatske književnosti 17. stoljeća. Pratio ju je glas sjajne diplomatkinje koja je govorila njemački, mađarski i talijanski, a pisala je uz hrvatski i na latinskome jeziku. Ana Katarina Frankopan, supruga Petra Zrinskog, koja je bila jedna od najobrazovanijih žena svoga vremena, veliku je brigu posvetila obitelji i odgoju njihovo četvero djece. Bez obzira na majčinske obveze, kako svjedoči bogata korespondencija, Katarina je bila prava gospodarica – vodila je računa o gospodarskom razvoju obiteljskih imanja, poticala mnoge djelatnosti i aktivnosti, određivala prava i obveze kmetova i pučana, utjecala na način njihova života, nastojala ih savjetovati i poučavati. U zrinsko-frankopanskoj je pobuni aktivno sudjelovala, ponekad je inspirirala i usmjeravala, utjecala na donošenje odluka i sama poduzimala diplomatske aktivnosti. Banica je pazila na red, čistoću i ćudoređe u zemlji.
Petar Zrinski rođen je 6. VII. 1621. u Vrbovcu,— umro u Bečkom Novom Mestu, 30. VI. 1671. i ostaje zapamćen kao hrvatski ban, vojskovođa i pjesnik, član plemićke obitelji Zrinski. Postaje hrvatskim banom 1665., nakon smrti brata Nikole. Koliko je bio sjajan ratnik i velik junak, najbolje govori podatak da je kralj nazvao Petra “štitom kršćanstva i strašilom Turaka”. „Kao viteza i izvrsnog vojnika, dičile su ga i mnoge druge vrline te je od mladosti stotinu puta stavio svoj život na kocku boreći se protiv neprijatelja.“
Kumičić: „Na Ozlju nasta neka neobična tišina. Petar je bio spokojan dva mjeseca, po prilici, i htio je naužiti se obiteljske sreće, pomisliv često, da će možda do malo planuti oluja. Po više sati šetao se šumama, umoran vratio bi se u dvor, sjeo u knjižnicu, utonuo u misli, a tih je bilo mnogo. Iznenada obuzelo bi ga veliko čeznuće, da miluje svoju djecu, da se nagleda Zore i Ivana, pa bi ih dozvao k sebi, i bio je presretan, držeći ih na koljenima, slušajući njihove radosne šale, njihovo veselo pripovijedanje. Djeca su ga uvijek dragala, savijala mu se oko vrata i cjelivala ga. Katarina se tomu radovala, jer je znala, da se on tako odmara, da će se njegov duh još više ojačati. S njom je Petar bio vanredno nježan: zagledao bi joj se u oči i u lice, bila mu lijepa i mila, činila mu se mlada, uvijek nju neizmjerno ljubio i obožavao, a sada je mislio, da je premalo. Dugo bi ju gledao, sav blažen, i stisnuo bi joj ruku, kao djevojci, kojoj hoćeš kazati da ju ljubiš, a tad mu se Katarina nasmiješi…On je vidio u njezinom osmjehu svu njezinu i svoju sreću, sve radosne dane što su ih u ljubavi zajedno proživjeli. Porumenio bi kao i ona, i sve ono što nije mogao izreći, kazao bi joj svetim cjelovom, privinuv ju na svoja prsa.“
Velikašima i članovima obitelji, okupljenim oko stola u Čakovcu govorio je ovako: „ Časna, plemenita, poštovana gospodo, vjerni moji! Ovu čašu dižem u vaše dobro zdravlje, i želim iz dubine svoga srca, da nam do godine sveti Božić osvane u slobodnoj Hrvatskoj. Sve naše misli bit će utoliko naše, da ih posvetimo službi domovine, kojoj ćemo žrtvovati, ustreba li, naše tijelo tako lako kao da nam je tuđe. Svi mi nikakvog drugog svetkovanja poznati nećemo osim vršenja svoje dužnosti. Tko želi za otadžbinu proliti svoju krv, kako ga nije stid tražiti od nje svoj grob? Mi ćemo, osim časti, sve žrtvovati. Čast je dragocjenija od krvi, jer se ova žrtvuje za otadžbinu, a čast nikada ni za što. I ovo neka nam bude na umu: da narod ne izgubi svoje pravo, treba da brani kadšto i tuđe. Ja sudim da će nova godina biti jedna od najvažnijih, jedna od najodsudnijih u povijesti našega kraljevstva. Moglo bi se dogoditi, da nam ograne sunce, a mogla bi nas zatrti još veća tama,, ali sam tvrdo uvjeren, da neće Bog dopustiti da propadne Njegov izabrani hrvatski narod. Da: izabrani narod, jer je Bog našemu narodu dao ovu zemlju, da bude protiv navalama na Njegovu svetu vjeru. Ova je zemlja morala biti napučena hrabrim narodom, jer je samo takav narod mogao zaustaviti azijatsku bujicu, što je htjela poplaviti i sam Rim! Bog je vrhovni vođa svakog naroda. On je doveo hrvatski narod u ovu krasnu zemlju. On je našemu narodu u svojem sveznanju namijenio veliku i slavnu zadaću: da brani kršćanstvo od najstrašnijeg neprijatelja. Ne može se uništiti narod, koji može dokazati svoju povijest, da je učinio nešto za čovječanstvo! Sve nam mogu oteti ali nam ne mogu našu povijest. Nju nam nitko ne može oteti! Silno se blista njezina slava, a taj se njezin stoljetni i stoljetni sjaj ne da potamniti. Naša je povijest napisana mučeničkom krvi, prepletena je s vjerom Isusovom, i kao što je vječna ta vjera, vječna je i slava hrvatskih junaka, koji su za nju pali. Prije ili kasnije rastrgat će naš narod teške okove, prije ili kasnije bit će samo njegova ova zemlja, koju nam je sam Bog dao!“
Supruga i brata na put u Beč, u zatočeništvo i mučeničku smrt, spremila je Katarina. Nitko od nazočnih nije ni slutio tragičnost toga rastanka. Katarina za svojim dragima nije ni suze pustila, vratila se u sobu i spalila pisma za koja je držala da nije preporučljivo da bi dopala u carske ruke. Petar kaže:“ Jednom riječi, učinio sam što sam mogao, da odbijem one nevolje što su se skupljale nad mojom glavom; i premda sam lako mogao počiniti zla, ipak nisam toga uradio, već sam to uvijek odgađao, uslijed čega grijeh moj nije imao nikakvih posljedica.“ Završio je riječima: „Neka bude uza sve to ipak blagoslovljeno ime Gospodnje!“
Katarina je klečala pred slikom Blažene Djevice, sklopljenih ruku. Kad Petar uđe u ložnicu, ona se podigne s klecala, pruži mu desnicu, milo ga i tužno pogleda, problijedi naglo, klone mu glavom na rame, ali brzo pridigne lice i zagleda mu se u oči. Bile su suhe i njezine i njegove. Ni riječi nisu mogli progovoriti. Motreći ju neiskazano tužno, zadrhta, zagrli je i poljubi, pa pritisne njezinu desnicu na svoje srce, a iz dubine duše izviju mu se ove tri riječi: „Bog te čuvao! - I tebe! – S Bogom!“ – odgovori mu Katarina bolno i udušeno.
Nakon odlaska muža i brata u Beč, Katarina je protjerana iz opljačkanog čakovečkog doma i zatočena u samostanu u Grazu.
Katarina piše knezu Lobkowitzu tražeći pomoć: „Ja već ne znam što bih počela u svojoj bijedi. Nikako ne mogu doći do zdravlja, te živa propadam. Žalibože, nemam ni životnih sredstava za sebe, a niti kakve potpore u slaboći svojoj. Jer, premda sam sve izgubila, ipak zahtijevam, da ja – što se tiče bijedne osobe moje – budem držana za čestitu ženu, pa da ne budem osramoćena s mojom nedužnom kćerkom, koja se nalazi uz mene u toj bijedi. Evo, teče već deveti mjesec, što nemam baš ni glasa o mojem ljubljenom suprugu i o jedincu sinu mojem. Ja i moja desetogodišnja kćerkica nalazimo se ovdje u Gracu u toli oštrom zatvoru, da k nama ne puštaju nikakvoga čovjeka, osim svećenika, koji služi sv. Misu. Tako, evo, ja ne mogu ni s kim razgovarati, da mu otkrijem velike žalosti, što ih moram trpjeti ja, siromašna i bolesna žena. Neka mi Vaše Veličanstvo dozvoli, da jedina moja kćerka Zora Veronika – kao štaka ražalošćene moje starosti, kao utjeha zapuštene udovice, te kao nadglednica moje bolesti – ne bude od mene rastavljena. Ona će biti odgajana u marljivosti i kreposti, u plemenitim običajima i u ručnim poslovima“. Ipak je kćer Zora odvojena od majke i smještena u samostan u Celovcu.
Katarina, ispaćena bolešću i tragedijama, umire u dominikanskom samostanu u Grazu u 48. godini života.
U najboljim godinama života slijedila je tradiciju svoje obitelji i poticala tiskanje knjiga namijenjenih širem čitateljskom krugu. Uglavnom su to bili molitvenici kao najpopularnije, nerijetko i jedino štivo malobrojnih pismenih Hrvata, a posebice Hrvatica njezina doba. Bila je svjesna činjenice da je na hrvatskome tiskano premalo knjiga, njome nije bila zadovoljna i htjela ju je promijeniti. Kao motiv svoje spisateljske aktivnosti to i ističe u Putnom tovarušu: „skoro zmega vsega svita jezikov najmanje hervatskoga ovo doba štampanih knjig nahodi“. Katarina u ovoj maloj vokaciji sasvim jasno otkriva svoje osnovne filozofske i političke stavove i naglašava, modernim rječnikom rečeno, rodno osviještenu osobu koja se ne obraća muškarcima i ženama nego ljudima oba spola, ne dijeleći ih prema staležima i zaslugama. Posebno se obraća putnicima i hodočasnicima ističući da njezin molitvenik zauzima malo mjesta, ne zahtijeva mnogo brige i troška: „ništar drugo ne prosi nego da se u njega človik kako u jedno duhovno zrcalo nagljeda i Boga moli, svece saziva, sebi i bližnjemu dušno zveličenje zadobiva“.
Tim je molitvenikom htjela pružiti utjehu svima koji su patili zbog ratova s Turcima, bolesti i epidemija, čestih gladi, grube tiranije i nemilosrdnosti carske vojske, zbog stvarnosti koja je određivala svakodnevicu hrvatskog, mađarskog i dijelom slovenskog stanovništva u području između Ozlja i Čakovca:
„Ni za drugo na vom svitu
Človik stvoren od ruk Boga,
Kad mu duša plemenita
Da srid raja zemaljskoga,
Nek da ovde tako hodi,
Tako živi i putuje,
Da se v smerti prav nahodi
I da v nebu gospoduje.
Zač Bog stvori vnoge staze,
Vnoge pute i načine,
Nek da po njih ljudi plaze
Do nebeske domovine.
Obrati se, o človiče,
Obrati se, jur si dosta
Dosad bludil, neverniče
Zbog živlenja tvoga prosta
Ostavi već krive puti,
Ah, cič tvoga zveličenja
Te se jur i sam odputi
Od večnoga pogublenja.“
Molitvenik Putni Tovaruš posljedica je Katarinine iskrene ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ta je odanost naprama Bogu i katoličkoj crkvi u frankopanskoj obitelji živa od samog početka stupanja Frankopana na hrvatsku povijesnu scenu, gradeći i obdarujući crkve i samostane. Ne optužujući druge, ona je i u najtežim časovima svojega života očitovala veliku materinsku skrb za djecu i za Petra, preuzimajući u svakoj prigodi odgovornost za sve ono zbog čega su njega optuživali.
Zajedno sa šurjakom Franom Krstom Frankopanom, Petar Zrinski je nastavio borbu za prava Hrvatske koju je započeo njegov brat Nikola, pa se tako povezao s glavnim mađarskim vođama i započeo glasovitu Zrinsko-frankopansku urotu koja je završila 30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu smaknućem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana.
Prije smaknuća, svojoj voljenoj napisao je pismo, koje ostaje zapamćeno po početku “Moje drago Serce”. Pismo joj nije nikada uručeno. Suprug joj šalje svoj posljednji zbogom i moli za oprost. Petar je uništena i ponižena osoba kojemu je oduzeto sve što mu se moglo oduzeti. Jedina mu je nada svemogući Bog pred čijim će se prijestoljem svi zajedno »u dike vekivečne« sastati. Šalje njoj i kćeri Aurori Veroniki Boji blagoslov.
Moje drago srce
Mojoj najdražoj gospi, kućnoj družici,
Za sada udovici,
Grofici Ani Katarini Zrinskoj
Moje drago srce. Nemoj se žalostiti ni uzbuđivati zbog ovoga pisma. Prema Božjoj odluci sutra u deset sati odsjeći će glavu meni i tvojem bratu. Danas smo se jedan od drugog srdačno oprostili. Zato se i ja danas ovim pismom želim od tebe oprostiti, i molim te za oprost ako sam te u nečemu uznemiravao ili ako sam ti se u nečemu zamjerio. Hvala Bogu, ja sam spreman na smrt i ne plašim je se. Ja se ufam u Boga svemogućega koji me je na ovome svijetu ponizio da će mi se smilovati i ja ću ga moliti (vjerujem, već sutra kad k njemu dođem) da se nas dvoje pred njegovim svetim tronom u vjekovječnoj diki sastanemo. Više ti ništa ne znam pisati. Ja sam sve Božjoj volji ostavio. Ti se nemoj žalostiti jer je to tako moralo biti.
U Novome Mjestu (Austrija) zadnjega dana mojega života, 29. travnja u sedam sati predvečer, godine 1671. Neka Gospodin Bog tebe s mojom kćeri Aurorom Veronikom blagoslovi.
Grof Petar Zrinski
Dražen Budiša pripremio je izdanje Moje drago srce. Pismo Petra Zrinskoga Katarini Zrinski u suvremenim prijevodima u kojem je pismo prevedeno na nekoliko jezika. Za njega je to „jedan od najpotresnijih tekstova na hrvatskome jeziku ikada. To je posljednji list čovjeka koji svoju ženu naziva udovicom, koji je pomiren sa sudbinom, koji nema više nikakve nade u pomilovanje, ali koji mirno i muževno čeka smaknuće. Dokument je to koji 'nosi dah vječnosti i dokle god postoji normalna ljudska osjećajnost, on će uvijek biti jednako dirljiv i potresan. Ovo pismo za nas ima i dodatno značenje – svjedočenje je to o tragediji jedne obitelji kroz čiju se sudbinu prelama sudbina naroda“. Kad je Petar, na stratištu, opazio kako ga ljudstvo gleda nekim strahom, reče ispovjedniku ove junačke i značajne riječi: „Ovi se siromasi više straše moje smrti nego li ja.“
To je pismo iz perspektive čovjeka pred smrću, to su njegove posljednje misli. U pismu se stvara slika odnosa između dvoje supružnika plemenitaške obitelji Zrinski. To je autoreprezentacije Petra prvenstveno kao supruga, oca, kršćanina te domoljuba. Iako kratko pismo, ističe temeljne vrednote obitelji Zrinskih: obitelj, domovina i vjera. Iako je u poziciji kada treba ogromnu moralnu podršku, on nalazi snage tješiti drugu osobu nepokolebljivom kršćanskom i osobnom etikom. Prikazan je kao hrabar vođa otpora i podnosi nepravdu dvoličnih ljudi.
Oslovljavanjem supruge „mojim dragim srcem“ pokazuje njegovu nježnost i sklonost prema ženi. Pismo započinje molbom: Nimaj se žalostiti svrhu ovoga moga pisma, niti burkati. Pokazuje brigu prema najbližima, ne želi da bude tužna zbog vijesti koju će doznati i na taj ju način priprema za bolni trenutak istine. On je spreman završiti svoj život, a jedino što još mora je oprostiti se s najmilijima, ženom i djecom, što može učiniti samo pismom. Stvara sliku o sebi kao čovjeka koji se ne boji strašne smrti giljotinom. No, nije oprost jedini razlog pisma. On se želi oprostiti, ali želi i oprost: Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči, ako sam te u čem zbantuval, aliti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi. U zagradi otkriva da je ipak nešto sagriješio, odnosno povrijedio Katarinu, što ga muči i traži suprugin oprost. Naime, jedino što dobar kršćanin prije smrti mora je ispovjediti se, što i on čini tim pismom. Poštuje sakramente kršćanstva, traži milost i oproštenje grijeha. Dalje se osvrće na jedinu utjehu koja mu je ostala, a to je Bog, odnosno vjera: Budi Bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim… ja sam vse na volju Božju ostavil. Petar se kao kršćanin ne boji smrti jer ga čeka vječni život u raju nebeskome za što se sprema cijeli život. Vjeruje da Bog određuje sudbinu pa je tako sve ostavio njemu na volju. Upravo zbog svoje vjere lako podnosi i prihvaća situaciju u kojoj se našao te smatra da tako mora biti.
Kumičić: „Mislio je na Ozalj, na one dvorane gdje je sproveo mladost sa svojom Katarinom…A one zelene tratine, gdje se je igrao sa svojom djecom, kad su bila malena!...Oh, kako je bio blažen, kad je čuo njihove radosne poklike na svakom povratku iz boja!...Gdje mu je sada Katarina!...Njegova Katarina!...Kad je bila djevojka, stajao je s njom pred jednom crkvicom na obronku Ivančice. Sunce je zapadalo, držali su se za ruke i šuteći promatrali krasnu okolicu, zelenu dolinu među šumovitim brežuljcima. Mlada djevojka, vitka i bajna rasta, bila je toliko mila sa svojim crnim očima, s rumenim usnicama, s onim njezinim sjetnim i blagim osmjehom…Oh, kako je mila bila njegova Katarina!...I danas je već sunce zašlo…Gdje mu je sada Katarina?...Gdje su mu sada djeca?...Sunce će njemu još samo jednom ogranuti, samo jednom, u tuđini!...“
Kumičić: „Ban Petar, da brže usne, slušao je šum vjetra i kiše, pošto se je pomolio na koljenima pred slikom Blažene Djevice. Ta je slika bila na zidu u lijepom okviru. Slušao je onaj šum, ali nije mogao usnuti: mislio je na ženu, na djecu…Bog dobri sam zna, hoće li se s njima sastati još u životu!...Sad mu je pred duhom bilo Katarinino lice, sad lice jednog djeteta, pa drugoga, a zatim mu se činilo kao da vidi sve u jedan mah, i želio je, da što jasnije razabere svaku njihovu crtu, da mu budu bliže…Tjeskoba stegne mu srce: grozna se slika izvije pred njegovim duhom – slika rasječene Hrvatske.“
U Beču su molili za milost, ali su godinu dana bili zatvoreni u Bečkom Novom Mjestu, unatoč tome što je Petar Zrinski kićenim latinskim jezikom napisao kralju pismo u kojem je opravdavao svoja djela te se pozvao na kraljevo obećanje da mu se ništa neće dogoditi ako se preda. Pobrojao je velike zasluge svog brata Nikole i predaka i na temelju toga tražio pomilovanje. Sve je to učinio uzalud – nakon godinu i mjesec dana zatočeništva jedan austrijski sudac protuustavno je osudio na smrt njega i šogora.
Petru je priopćeno da mu je dopušten sastanak i oprost sa šurjakom Krstom. Frankopan je prvi progovorio, rekavši mu da ga je došao još jednom vidjeti prije smrti, da ga moli za oproštenje za sve čime ga je uvrijedio, da mu zahvaljuje što ga je još u mladosti naučio ne plašiti se smrti te da se nada da će mu i sada kao učitelj i zet to dobrim primjerom pokazati. Dalje je izjavio da bi rado umro kad bi mogao spasiti život Zrinskoga, dodavši: „S Bogom, nadam se, da ćemo se sutra zagrliti na drugome svijetu i to većom utjehom i mirom nego li ovdje.“
Zrinski je dosta jednostavno i vrlo mirno zahvalio Frankopanu što ga je posjetio. Izjavio je da se ne boji smrti, ta toliko ju je puta u ranim okršajima gledao i odavno je pozna, ali mu je žao što i on, Frankopan, mora umrijeti. Oprostio mu je sve i zamolio ga da i on njemu oprosti…Potom su se zagrlili, izljubili, zaželjevši jedan drugom posljednji „S Bogom“! „Dakle, samo junački, sutra u to doba, grlit ćemo se na drugom svijetu“.
„Časni i dobri oče, molite se Bogu za moju otadžbinu. Oh, da znate kako je pogažena! Molite za nju! Opraštam… zadrhta Zrinski, preda propelo ispovjedniku, svuče dolamu, izvadi iz džepa svileni rubac, prekrasno izvezen zlatom, ogleda ga, poljubi ga, uzdahne s najvećom boli: „Oh, Katarino moja!...
Zrinski klekne, pogleda sunce, poljubi onaj svileni rubac, dade sluzi i zamoli: „Jure, sveži mi ovim rupcem oči, Zbogom, dobri moj Jure. Taj rubac dala mi je moja Katarina na Petrovo prije tri godine. Njezine su ga ruke tako lijepo…Sastaneš li se gdje s mojom Katarinom, s mojom djevom – daj im taj rubac. Jure, ne reci im koliko sam trpio…“
Petar Zrinski je umro kao junak, bez straha, mučeničkom smrću, nasilno mu je oduzet život prije nego je - riječima pjesnika Nikole Zrinskog - „kraju priveo svoj slavni posao”. Hrvatski narod smatra ga svojim junakom te ga je dostojno pokopao u Zagrebačkoj katedrali, nakon što su mu posmrtni ostaci 1919. godine vraćeni iz Bečkog Novog Mjesta.
Slomom urote Katarina je dospjela u nemilost bečkoga dvora, uhićena je i odvedena u Bruck an der Mur (Bruck na Muri nedaleko od Graza). U srpnju 1670. godine s kćerkom Aurorom internirana u samostan dominikanki u Grazu, gdje je i umrla 1673. godine.
- Mladen Klanac
- Hitovi: 1144