
Djeca su radost, bogatstvo i dar Božji
Donosimo članak iz knjige posvećene prof. Anti Vukasoviću Za bolje odgajanje i uspješniji bračni i obiteljski život, o ljepoti, važnosti i izazovu rađanja i potomstva za Kučiće, Hrvatsku i cijeli svijet.
“Na mladima svijet ostaje” - mudra je narodna izreka. Mladi nastavljaju djela svojih predaka - roditelja, djedova i pradjedova. To je uvjet čovjekova opstanka, zakonit proces koji omogućuje neprekidnost življenja, ljudskog održanja i razvitka. Potomci znače nastavak života obitelji, naroda, čovječanstva. Oni grade rodoslovlja, istražuju svoje korjene, nastavljaju već započeto, produžuju nedovršeno, ostvaruju neostvareno. Oni spajaju desetljeća, stoljeća i tisućljeća. Omogućuju razvitak ljudske kulture i civilizacije. Oni će nastaviti i naša djela. Omogućit će daljnji razvitak ljudskoga roda i njegove kulture u budućnosti.
Bez potomstva bi se ugasio život, ljudski rod bi nestao. Potomstvo omogućuje biološko održanje vrste. I životinje imaju nagon za potomstvom, “stvaraju” ga i brinu se o njemu. Međutim, pored biološkog poriva ljudska potreba za potomstvom je osmišljena, racionalno, etički i religijski utemeljena. Čovjek shvaća ulogu i značenje potomstva, raduje se djeci, prihvaća svako svoje dijete punim žarom roditeljske ljubavi, brine se o njima, podiže ih i odgaja. Roditeljski osjećaj ima svoje biološke korjene, ali i mnogo dublje uljuđeno značenje povezano s ljudskom sviješću i savješću.
Ljudi uz potomstvo vezuju svoje želje i nadanja, svoje vizije i ideale, svoju imovinu i obiteljske djelatnosti. Djeca nasljeđuju ne samo imovinu svojih roditelja, nego i njihove radionice, zanimanja. Poznate su obitelji učitelja, trgovaca, kovača, mlinara, cestara, glazbenika, draguljara i drugih profesija što se “prenose” s roditelja na djecu. Plemstvo je u srednjem vijeku vodilo rodoslovne knjige, izrađivalo rodovnike svoga rodoslovlja.
I danas se mnogi ljudi zanimaju za svoje pretke, rodbinu, upoznaju korjene, sanjaju o budućnosti. Tako se dublje i potpunije shvaća smisao života i nalazi svoje mjesto u obitelji, svome selu, gradu, društvu i životu uopće.
Roditeljsko čuvstvo, osjećaj materinstva i očinstva, toliko je jak da gotovo svi ljudi osjećaju potrebu za potomstvom. I u najtežim životnim uvjetima roditelji su rađali i brinuli se o svojoj djeci. Mnoge siromašne ali djecom bogate obitelji potvrđuju to i u našim Kučićima. Što više, ranije, kada su uvjeti bili mnogo teži, više su rađali i više se brinuli nego danas.
Roditeljski osjećaj i potreba za potomstvom toliko su snažni u nekih ljudi da se osjećaju nesretnima ako, iz bilo kojih razloga, ne mogu imati djecu. Supružnici bez djece poduzimaju različite mjere da bi omogućili rađanje. Često se utroši mnogo vremena, truda i materijalnih sredstava da bi se uklonili uzroci neplodnosti. A ako se u tomu ne uspije, traže se druga rješenja. Obitelji bez djece usvajaju napuštenu djecu ili ratnu siročad zbog razvijenog roditeljskog osjećaja i ljubavi prema djeci.
Djeca su naša radost. Ona osiguravaju nastavak života i povijesno održanje ljudske zajednice. Rađanje je pobjeda života nad smrti, jamstvo opstanka obitelji, našega mjesta, zavičaja, domovine Hrvatske. Zahvaljujući rađanju održalo se naše Kučiće, naš hrvatski narod, naša rimokatolička vjera i Crkva. Stoga moramo stalno poticati i njegovati želju za potomstvom. Takva želja je, zbog procesa depopulacije, zabrinjavajućeg pada nataliteta, ratnih žrtava i u ratnim uvjetima pojačanog iseljavanja, posebno važna danas u Hrvatskoj.
Djeca su bogatstvo veće od bilo kojeg materijalnog imetka. Bogatstvo se ne postiže ostvarenjem ideala “imati”, nego “biti”, a ideal “biti” osigurava potomstvo, djeca. Njihov radosni smijeh unosi radost u obiteljski dom. Nema veće radosti od spoznaje da nam se djeca uspješno razvijaju, tjelesno i psihički, da su zdrava, radosna, dobro uče i kulturno se ponašaju. Poznajem svoje odlične učenice i studentice koje nisu ostvarile sve svoje planove jer su se udale, rodile i podižu dvoje, troje pa i više djece. Ponekad se sretnemo i razgovaramo o studiju, ispitima, dovršenim i nedovršenim planovima i o pitanjima života, braka, obitelji, odgoja vlastite djece. Nižu se razmišljanja o smislu života. Jesu li iznevjereni ideali sa studija ili su se pojavile nove vrijednosti, novi smisao?
Što je uopće život? Zar upravo rađanje nije njegovo izvorište? Nije li njega i odgoj djece i njega života? U čemu je ljepota i radost življenja, ako ne u obiteljskoj toplini, harmoniji, nježnosti i sreći? Mlade majke, poglavito one što su rodile više djece, znaju odgovor na postavljena pitanja. One su već odgovorile na njih. Rađale su, rađaju i sretne su što se mogu posvetiti odgoju i sreći svoje djece. Poznajem i očeve koji tako misle, tako osjećaju i tako postupaju. Sretna su djeca koja imaju takve roditelje.
Sveto pismo govori o Božjoj ustanovi braka kao prijeko potrebnog uvjeta za održanje života njegovim prenošenjem na nove naraštaje, na što su brak i bračna ljubav usmjereni po svojoj naravi. U Knjizi Postanka piše: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: ‘Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite’. ”Rađanje u funkciji života je Božje djelo u kome se očituje njegova ljubav prema čovjeku. I ma s kojeg motrišta promatrali - biološkog, etičkog ili religijskog - rađanje je duboko ljudska potreba i funkcija, a naš pozitivni odnos prema potomstvu - ljudska dužnost i obveza.
U posljednje vrijeme ima mnogo pojava negativnog odnosa prema rađanju. Nisu rijetki supružnici koji ne žele djecu, izbjegavaju začeće, primjenjuju kontracepcijska sredstva, a ako se i pored toga pojavi trudnoća, često se odlučuju i na pobačaj i time oduzimaju život svom nerođenom djetetu. Postoje i drugi slučajevi negativnog odnosa prema svojoj djeci: njihovo zanemarivanje, zlostavljanje, napuštanje, iskorištavanje. Takve su pojave najčešće posljedica krajnje sebičnosti, psihičke poremećenosti, moralne defektnosti, emocionalne neosjetljivosti i labilnosti, vezanosti uz alkohol, drogu, raskalašeni život, prepuštanja strastima i nagonskom načinu života. Životni materijalizam, prenaglašena osobna korist, lijenost i besmislena uživanja podržavaju takav negativni odnos prema djeci i rađanju. Čitava ta filozofija svodi se na poznatu frazu: “Poslije mene potop”. Zanimljivo je da se životinje, po svom biološkom usmjerenju, brinu za svoju mladunčad, a neki ljudi to zanemaruju. Kada bi moralno iskvareni ljudi i njihova shvaćanja prevladali, ljudska bi se zajednica našla pred uništenjem. Uvjereni smo da se to neće dogoditi.
Čovjek nije samo biološko nego i duhovno biće. Pored nagona ima on i svoje ideale, pored svijesti ima i savjest. Potomstvo je imperativ njegova biološkoga održanja, ali i osnova cjelokupnoga gospodarskog, društvenog, kulturnog i duhovnog razvitka. Ta spoznaja postaje sve prisutnija i u našoj sredini. Sve je više mladih bračnih parova koji žele i rađaju djecu. Kučićani su oduvijek voljeli djecu, rađali su i imali brojno potomstvo. To ih je održalo i u najtežim prilikama. Želio bih da današnja mladež zadrži taj pozitivni odnos svojih predaka prema životu i potomstvu.
Neka im Kristovo rođenje bude poticaj za to.
(Zov, 3./1996.)
- Ante Vukasović
- Hitovi: 1220