
Signali onoga što se ljudski zove ljubav i sreća
"Ne postoji ništa što zauzima više prostora na površini ljudskog života od ljubavi i ne postoji ništa što bi od ljubavi bilo više nepoznato i tajanstveno. Razlika između onoga što je na površini i onoga što je tajna ljubavi, to je izvor drame. "
Karol Woytila je kao pomoćni biskup Krakova, pod pseudonimom Andrzej Jawień, napisao dramu u tri čina Pred zlatarnicom (Przed sklepem jubilera), o životu tri para. Zapravo, "o ljubavi kao trajnom izazovu", jer „ljubav određuje budućnost", svakoga od tri para i svakoga od nas. Prepuna je simbolike i može snažno govoriti svakome od nas, bez obzira na dob ili spol.
U drami se, osim glavnih, pojavljuje još likova, među kojima su najvažniji Zaručnik, Zlatar i Adam koji poručuje: "Ne postoji ništa što zauzima više prostora na površini ljudskog života od ljubavi i ne postoji ništa što bi od ljubavi bilo više nepoznato i tajanstveno. Razlika između onoga što je na površini i onoga što je tajna ljubavi, to je izvor drame. "
U prvom činu Tereza i Andrej govore o svojim zarukama i braku preko simbolike prstenja, a čin nosi naslov „Signali“. Signali ih podsjećaju na hitnost da se usmjere jedno prema drugom, to je inspiracija koju čuju samo oni koji stvarno slušaju poticaje iznutra. „Mislila sam na signale koji nikako da se združe. Mislila sam na Andreja i sebe. I osjećala sam težinu života“.
Teško je do kraja objasniti zašto „signali“ usmjeravaju nekoga prema određenoj osobi ili situaciji, kao i onaj glas koji Andrej čuje u savjesti, koji ga usmjerava prema Terezi gotovo kao zapovijed. Andrej izgovara znakovite riječi koje opisuju početak ljubavi: „Bio sam gotovo prisiljen zanimati se za nju. Očito je Tereza imala nešto što se poklapalo s mojom osobnošću.“
Andrej priznaje da je postojalo vrijeme kada su se njegova osjetila hranila šarmom puno različitih žena, no svaki put kad bi koju pokušao slijediti, uvidio bi da se radi o „pustim otocima“, a ljepota, koju su samo osjetila opažala, ispostavila se kao opasan dar, „koji su mnogi platili zlom koje su nanijeli drugima“.
Ako bi jedno od njih dvoje zaboravilo ili posumnjalo, prstenja su tu da ih prisjete. Vjenčani prsten ipak nije moguće vratiti u zlatarnicu uz novčanu zamjenu, jer ima vrijednost samo uz onaj drugi prsten. Zlatar je spreman preuzeti prstene samo u trenutku smrti nekog od bračnih drugova.
U tom je zlataru slika vječnog Zlatara. Zlatar vidi naše misli i postupke kroz svoj izlog, što je ujedno i prozor naše savjesti. On brusi i priprema duhovno prstenje zaručnicima koji kane stupiti u brak. Zlatareva vaga podsjeća i na riječi sv. Augustina kad je jednom prigodom Boga opisao kao onoga koji u čovjekovoj nutrini važe, a da čovjek to ni ne zamijeti. Slika vage ocrtava tako djelovanje Boga, koji jedini zna izvagati čovjeka i njegovu „težinu“. Obična zlatareva vaga poprima značenje predmeta kojim zlatar uspijeva duhovno ispitati brakove.
„Kakva osobita umjetnost. / Proizvoditi predmete koji uspijevaju (vrijede)/ potaknuti razmišljanja o ljudskoj sudbini./Prstenja koja se nalaze u izlogu / govore nam nekom čudnom čvrstinom./ Za sada su to samo predmeti od dragog metala / ali bit će samo do trenutka / kad ću jedan staviti Terezi na prst / a ona će staviti drugi na moj./ Oni (prsteni) će biti ti koji će obilježiti našu sudbinu. / Oni će nas sjećati na prošlost / kao da se radi o lekciji koju valja pamtiti. / Oni će nam svakoga dana širom otvarati budućnost / vezujući je uz prošlost. /
Wojtyła ne dvoji u pogodnom trenutku svojeg zlatara nazvati Zlatarom. Zbilo se to kad su se pogledi zlatara i zaručnika susreli, a zaručnik se zatim zamišljeno zaustavio na mirnu pogledu „zlatara“, primijetivši samo koliko je prodoran. Njegov pogled prodire kroz osobe sve do dubine bića, tako da njihova prošlost nanovo izranja i pojavljuje se budućnost.
"Težina tih zlatnih prstenja / [...] nije težina metala. / Ovo je specifična težina ljudskog bića / pojedinačno svakog od vas i vas zajedno. Od sada, prstenja neće imati svoju zasebnu vrijednost, već samo zajedničku težinu. To je trenutak kad njih dvoje postaju jedno, dvije osobe jedno tijelo.
Postoje dva vjenčana prstena jer će, kako kažu zaručnici „zajedno, u svakom trenutku, / poslužiti da nas nevidljivo sjedine / poput krajnjih karika na lancu.“
U drugom činu Zaručnik govori o ranjenom braku između Ane i Stjepana, najprije u dosadi svakodnevnice a onda u svađama i sukobima. Stjepan je površan dok Ana neprestano stremi prema nedostižnoj ljubavi. "Ljubav nije avantura“ - kaže Adam, kao da predbacuje Ani – „ona uzima okus cijelog čovjeka. Ima svoju specifičnu težinu.„
Odsutnost Stjepana u njoj i njenog u Stjepanu, čini da se osjeća distancirano od same sebe. Užas sumnje u ljubav utječe na Anino cjelokupno postojanje, prijeteći da je uništi u korijenu, izbriše u njoj svaku nadu u smisao. Život se ruši pod "težinom trenutka" a "ljubav ostaje samo skup dužnosti, nedohvatljiva ...".
„Ne može sve ovako završiti! Slušajte, ne može! Čovjek je kontinuitet, cjelovitost i kontinuitet - stoga ne može od svega ostati samo jedan „Ništa“! "
No, pojavljuje se trenutak milosti u krizi, koja je slična lutanju po mnogim putovima i susretu s brojnim ljudima bez pravog susreta. Pojavljuje se Adam. Ana ga pita:“Zašto si me probudio?“ Adam odgovara:“ Zato što će ovim putom proći Zaručnik.“ Prolazeći - „dodiruje ljubav koja je u njima.“
Pomaže im da vide kako je „ljubav sinteza dvaju bića“. Iz toga proizlazi divno iskustvo da se nalaze „na dohvat Njegovog pogleda, na stazi svoga života.“Cijeli naš život nalazio se pred Njime. Njegov pogled davao nam je signale ali tog trena nismo ih mogli „uhvatiti“ u svoj njihovoj punini.“
U Ani se budi nostalgija za savršenom ljubavi koju je tražila, a nije nalazila ni u sebi ni u drugom muškarcu. Adam je dovodi do te ljubavi. Stjepan zaključuje: „kakva šteta, kakva šteta, tolike godine nismo se osjećali kao dvoje mladih! Ana, Ana, koliko smo stvari zbog toga propustili!“
Treći čin „Djeca“ donosi ljubavnu priču između Kristofa i Monike, kćeri Ane iz prethodne priče. Opterećuju ih i promašaji roditelja. Međutim, pojavljuje se nada da je moguće izdići se iz materijalnih i moralnih padova. Kristof zaključuje: „Možda nas sam Bog kuša“.
Manjak ljubavi je opisan kao odsutnost/ne-prisutnost roditelja u samoj Moniki. To uzrokuje u njoj emotivnu krhkost, stalno se vrti u začaranom krugu oko same sebe. Kristof je izvlači iz zagrljaja roditelja: „kad dođe trenutak/uzet ću te od njih/ bit ćeš zrela za trpljenje/ trpljenje jedne nove ljubavi/ trpljenje novog rođenja.
„ I bit će svi puni radosti, kušat će granice onoga što se ljudski zove sreća.“
- Mladen Klanac
- Hitovi: 562