„Život je maraton. Nije važno kada si dotrčao do cilja, nego način na koji trčiš.“

Stara latinska izreka Vita hominis militia superterram est, koja znači Ljudski život na zemlji je borba, najslikovitije odražava život junaka ove priče. Njegov način življenja ukratko bi se mogao prikazati kao snažna borba, neprestana utrka i želja za samoostvarenjem. Takav je život proživio atletičar Jesse Owens, Afroamerikanac koji je osvojio četiri zlatne medalje i bio zvijezda na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine.

Rodio se u siromašnoj i skromnoj obitelji. Odrastao je u jako teškim uvjetima i okolnostima. Sanjajući velike ideale, još je u ranom djetinjstvu shvatio kako su za uspjeh potrebni i žrtva i znoj. Ovaj dječak vječito širokog osmijeha na sportske bi treninge uvijek dolazio tek nakon što bi iza nastave otrčao odraditi svoju smjenu u trgovini obućom, gdje bi zaradio pokoji novčić. Budući je bio tamnoput, susretao se s rasizmom i s velikim protivštinama. Ovo je bila jedna od njegovih svakodnevnih borbi. Sve je podnosio strpljivo, mudro i s osmjehom na licu.

Jednom je izjavio: „Oduvijek sam volio trčati. Dok trčim ovisim samo o sebi, slobodno mogu izabrati bilo koji smjer, uživati u prizorima oslonjen na snagu svojih nogu i pluća. Mogu trčati brzo, ili sporo, boriti se s vjetrom.“

Jesse Owens danas može biti najsvjetliji primjer svakome čovjeku u tome što je snaga borbenosti i što je volja za preskakanjem prepreka kako bi se ostvario bilo koji cilj. Owens se profesionalno natjecao u trkačkim disciplinama te u skoku u dalj. Jednom prilikom novinar ga je upitao zašto se odlučio upravo na ove discipline. Owens mu je odgovorio kako je nakon škole uvijek morao trčati na autobus za posao jer mu se sigurno ne bi oprostila niti sekunda kašnjenja. I tako je uvijek morao trčati za busom. Trčao je danas pa sutra pa opet iznova prekosutra. I s vremenom je uvidio da mu još malo nedostaje stići u trgovinu s obućom brže od autobusa. Isto je i bilo sa skokom u dalj, od malih je nogu morao naučiti preskakati brojne prepreke i velike poteškoće.

Njegov sunarodnjak Carl Lewis, jedan od najvećih atletičara svih vremena, također osvajač četiri zlatne medalje na Olimpijadi u Los Angelesu 1986. godine, priznaje kako mu je upravo Jesse Owens vrlo rano postao uzor i inspiracija: „Kao trinaestogodišnjak sam vidio sliku Jesse Owensa na pisti u Berlinu, oduševila me je. Promatrajući njega shvatio sam da je za postizanje velikih i ambicioznih ciljeva potrebna velika borbenost i spremnost na žrtvu.“

Jesse je nastavio naporno trenirati. Mudri savjet njegova trenera snažno mu se urezao u srce. Trener Charles Riley mu je rekao kako je najvažnija pobjeda ona nad samim sobom. Govorio mu je i da atletičar nikad ne smije biti kao glumac i promatrati druge, gledati na suparnike, nego mora biti odlučan, gledati ravno ispred sebe i biti usredotočen samo na sebe i trku. I tako je Jesse savladavao najprije sebe i svoje tijelo, onda protivštine svoje okoline i tek na kraju svoje suparnike. Jessse Owens se sa rasističkim šikaniranjima nije susreo samo u Njemačkoj i Berlinu. Odveć je navikao na klimu obezvrjeđivanja u SAD-u, a posebno u New Yorku. Zato život nije uspoređivao sa brzom utrkom na sto metara, nego sa dugim maratonom: „Život je maraton, duga utrka sa usponima i padovima preko brda i dolina. Katkad i sa zastajkivanjima po putu, ali nije bitno kojom si brzinom pretrčao ciljnu liniju, nego način na koji si cijelo vrijeme trčao.“

Konačno je stiglo i vrijeme Olimpijade! U finalu je mladić zaraznoga osmjeha i „krive“ boje kože pobijedio dvojicu njemačkih atletičara koji su smatrani favoritima i savršenim utjelovljenjem arijevske nepobjedivosti. Prije skoka u dalj, oduševljen njegovom osobnošću i talentom, suparnik Lutz Long mu je savjetovao neka uzme malo dalji zalet kako ne bi prekoračio liniju i time mu bio poništen skok. Ovaj savjet od glavnog konkurenta, tako neočekivan i vrijedan, pomogao mu je u osvajanju zlatne medalje.

Slavodobitnik se i po povratku u New York susreće s uvredama i omalovažavanjem. Na svečano primanje u Hotel Waldorf ulazi na sporedna vrata jer mu nije dopušten ulazak na glavna, a za svečanost održanu na katu mora koristiti dizalo za teretni prijevoz, a ne dizalo kojim su koriste ostali uzvanici. Pobjednik sa četiri olimpijske zlatne medalje nije pozvan na primanje u Bijelu kuću, nego od predsjednika Franklina Roosvelta dobiva tek pisanu čestitku. Dječak koji je nekad trčao za busom, a sada olimpijska legenda i dalje se morao voziti u stražnjem dijelu busa. Ali Jesse Owens se nikada nije žalio, to nije bio njegov stil. Njegov je životni stil bila borba, a ne jadikovanje. Napokon, 1976. godine za svoje zlatne trke, nepokolebljivost i predanost dobiva Predsjedničku medalju slobode, najveće američko civilno priznanje. 

Kada su ga upitali koji je njemu najveći i najznačajniji postignuti rezultat, Jesse je odgovorio: „Moje najveće životno postignuće je to što sam oženio Ruth. Upoznali smo se u srednjoj školi. Njezinu sam sestru zamolio neka joj preda ceduljicu na kojoj sam napisao mogu li je otpratiti kući. Ruth je pristala i tako sam je redovito pratio kući noseći njezine knjige. Kasnije, kada smo se oženili, ona je postala moja osoba od povjerenja i moje nadahnuće. Moja žena Ruth je moj najveći životni uspjeh.“

Svatko se od nas povremeno može osjećati nespremnim za vlastitu svakodnevnu borbu. Može se osjećati i nedoraslim pred trenutnim ciljevima i izazovima. Istinita priča o bespoštednoj borbi ovog junaka u svim teškim okolnostima povijesti koju je proživio može svakome od nas biti poticaj i svijetli primjer svega onog lijepog i „nedostižnog“ što smo i mi ipak kadri učiniti i postići. Borbeno i s borbom. Do posljednjega daha. Jer za ideale se vrijedi boriti. Naposljetku i u kontekstu pavlovskog zadobivenoga neuvela vijenca slave.