
Odisej: Ja sam tvoj otac, onaj za kojim toliko čezneš / Telemah: Ja sam pogriješio, ne netko drugi
Donosimo priču o Telemahu i Odiseju, o ocu i sinu, o dvoje ljudi koji su učili na svojim pogreškama. Donosimo također iskustvo Massima Recalcatija, talijanskog psihijatra koji je ponajviše pisao o Telemahu i Odiseju, o potrebi sina za ocem i potrebi oca za sinom. On nam iznosi svoje iskustvo s vlastitim ocem, njegovom odsutnošću i o onome što je naslijedio od svoga oca.
Svi smo barem jednom bili Telemah, barem jednom pogledali horizont mora, čekajući da nam se odatle netko ili nešto vrati, dođe k nama i povrati nam snagu za život. Današnji Telemah jesu mladi u stanju otuđenosti: bez jasne budućnosti, uništeni iznutra, bez perspektive, bez autentičnog iskustva, bez želje, u ropstvu uživanja, nezaposleni, nesigurni. Naša djeca ne nasljeđuju Kraljevstvo, već mrtvo tijelo, iscrpljenu zemlju, uništeno gospodarstvo, neograničen dug, nedostatak posla i bez životnog su horizonta. Naša su djeca iscrpljena.
Telemah je bio voljeno dijete, sin jedinac itačkog kralja Odiseja i Penelope. U doslovnom smislu riječ Τηλέμαχος znači “borac na daljinu” ili možda nešto slobodnije: “borac na duge staze” što je vrlo slikovit iskaz čovjekova egzistencijalnog dozrijevanja koje se ne događa u jednom trenutku, u tili čas, nego pretpostavlja dug, izazovan, zahtjevan, a katkad i problematičan i riskantan postupak s mnogo osobnog angažmana i zalaganja onih iz bližeg i daljeg okruženja. U stvarnosti, Telemah je zapravo siroče koje se ne sjeća vlastitog oca jer ga je ostavio kao dojenče dok je polazio u Trojanski rat.
Telemah, koji je sad već prilično narastao, naučio je da samo sjedeći, plačući i nadajući se da će ga netko doći spasiti neće ništa riješiti. U jednom trenutku prepoznaje kako će preuzeti odgovornost za svoje postupke – otkriva svoje sinovstvo. Odisej također mora naučiti da nije uvijek najbolji, najlukaviji i najmudriji. Otkrivamo kako u jednom trnutku šuti- taj "trenutak milosti" – to je njegov najveći podvig. U tom trenutku možda otkriva najvažniju stvar za sebe – svoje očinstvo.
Za razliku od oca Odiseja, majka Penelopa je bila uz svoga sina kroz cijelo njegovo djetinjstvo pa i mladost. Πηνελoπεῖα je, po svemu sudeći, kovanica riječi: πήνη = tkanje i λέπειν = ras plesti, rastrgati, a aludira na Penelopin način zavaravanja prosaca kako će se udati za jednog od njih nakon što satka pokrov za svog starog svekra. Ono što je danju satkala, noću bi uništila i na taj način zavlačila pune tri godine svoju definitivnu odluku o udaji dok ju konačno nije izdala jedna sluškinja. Svojom vanjštinom ali i unutarnjošću, svojom riječju i ponašanjem, svojim privatnim i javnim nastupom i držanjem a pogotovo svojim stavovima koji se mogu iščitavati u Odiseji, Penelopa je bila vrlo mudra, pametna i razborita, naočita spartanska princeza koja kao oličenje bračne vjernosti. Ona prosce doživljava kao one koji narušavaju ugled njoj, njenu mužu, njenu domu, njenu djetetu, rodbini, slugama.
Na početku epa, Odiseja nema već dvadeset godina i nitko ne zna je li živ ili mrtav, je li Penelopa još uvijek supruga ili udovica, ima li Itaka kralja ili treba novog kralja. Telemah – kojeg je Odisej ostavio kao novorođenče kada je otišao boriti se u Troju a sada mladić u dvadesetima i kojeg je odgojila samohrana majka – mora nekako naučiti kako biti heroj, kako preuzeti kontrolu nad kaotičnom situacijom u Itaci, kako oduzeti autoritet Proscima, to jest majčinim udvaračima, kako se nametnuti kao vođa, princ i budući kralj. Drugim riječima, mora naučiti odrasti: postati čovjek kakav je bio njegov odsutni ili nestali otac.
Nalazimo ga loše raspoloženog, kako sjedi u banketnoj dvorani kraljevske palače, samo se žaleći bez da išta čini, dok ga udvarači ponižavaju i sramote. U jednom trenutku pokušava nešto reći u svoju obranu, ali prema njemu se oni odnose samo tako što ga toleriraju ali ne uvažavaju. Mladić poziva upomoć skupinu građana Itake i pokušava ih uvjeriti da mu pomognu. No, nakon što je održao kratak govor i osudio udvarače, briznuo je u plač i sjeo ogorčen i bespomoćan.
Nakon nekog vremenaTelemah, potaknut od božice Atene, prvi put napušta svoj dom kako bi krenuo u potragu za vijestima o svom ocu. Odlazi najprije na Peloponez a zatim u Spartu, ispituje očeve ratne prijatelje pokušavajući od njih otkriti što mu se moglo dogoditi. Po prvi put uči kako se predstaviti strancima, kako biti gost u domovima nepoznatih ljudi, kako pobuditi simpatije, kako doći do informacija – ukratko kako se nositi s ljudima. Drugim riječima, vidimo ga kako uči odrastati.
Kad se Odisej konačno vratio u Itaku i dalje se skriva, jer još uvijek ne zna tko mu je ostao vjeran a tko nije. U jednom trenutku otkriva svoj identitet zaprepaštenom sinu. Taj prvi susret je prilično razočaravajući za Telemaha, te isprva odbija prihvatiti oca, ne mogu se "prepoznati" jer se nikada zapravo nisu upoznali. Malo po malo se upoznaju i, nakon nekog vremena, njih dvojica počinju kovati zavjeru protiv prosaca kojih je mnogo, plan koji polako poprima oblik i pokazuje koliko je mladić postao odgovoran i zreo. Iako su šanse za uspjeh neznatne - jer ih je malo u toj borbi - otac, sin i dvojica vjernih slugu koji su im spremni pomoći u njihovom naumu.
Kad Telemah pomisli na očev povratak, uvijek ga vidi slavnog, velikog. Otac će se, kao veliki ratnik, vratiti i svladati neprijatelje. Uistinu, Odisej se vraća, ali prerušen u prosjaka. Njegov ulazak u život Telemaha bit će takav da ga sin u početku neće prepoznati. Tek s vremenom saznat će tko je, kad prepozna u njemu vođu prerušenog u prosjaka. U početku će mu biti traumatično upoznati oca u siromašnoj kući sluge Eumeja. Telemah teško može povjerovati da je to otac: „Ja nisam bog. Zašto me uspoređuješ sa besmrtnim? Ja sam tvoj otac, onaj za kojim plačeš (čezneš) i trpiš toliku bol podnoseći nasilje Prosaca ».
Rekao je to i poljubio sina, dok su suze koje je uvijek zadržavao s njegova obraza padale na zemlju. Telemah, ne vjerujući još uvijek da je pred njim otac, reče: «Ne, ti nisi Odisej, nisi moj otac, to je neki bog koji me zavarava kako bi podnosio još veću patnju i još više plakao. Smrtnik ne može sam učiniti takva čuda, osim ako se ne umiješa bog koji ga lako može učiniti mladim ili starim, ako to želi. Maloprije si bio starac i bio obučen u bijedne krpe a sada sličiš bogovima koje posjeduje beskrajna nebesa». Oštroumni Odisej mu je odgovorio: "Nije lijepo, sine, što te to zapanjuje, što si toliko iznenađen jer se tvoj otac vratio. Nikada se više neće vratiti neki drugi Odisej ovamo. Ja sam taj koji se vraćam, uz toliko pogrešaka i toliko trpljenja, nakon dvadeset godina u zemlju svojih otaca ".
Odisej i njegovi drugovi su naoružani, dok Prosci nisu. Odisej se pobrinuo da soba u kojoj je pohranjeno svo oružje palače bude zaključana. I tako, kada borba počne, Odisej i njegovi isprva nadjačavaju. No, u jednom trenutku, nakon što se Telemah vrati u skladište kako bi uzeo još oružja, pojavljuju se neki od Prosaca noseći oklop i oružje iz skladišta: vidljivo je da je netko sigurno ostavio otvorena vrata skladišta. Taj "netko" je Telemah. Kada vidi svoje naoružane neprijatelje, Odisej odmah pomisli da je njegov plan otkrio jedan od slugu, ali u izvanrednoj sceni Telemah hladnokrvno preuzima odgovornost: "Oče", odgovorio je, "Ja sam pogriješio, ne netko drugi već ja. Što sam čvrsta Vrata ostavio napola zatvorena. I netko lukaviji od mene iskoristio je moju pogrešku."
Otac kao zapovjednik, kao odgovor na sinovo priznanje krivice, ne govori ništa o tome što se dogodilo. Otac jednostavno oprašta svom sinu i nastavlja se boriti sve do konačne pobjede i oslobođenja Itake od tiranije prosaca.
Moguće je da je Odiseja i poema o dva odgoja. Prije svega, odgoj dječaka koji tijekom priče odrasta, uči kako postati odrasli muškarac. Ali, to je i odgoj već odraslog muškarca koji je vjerovao, kao i svi mi s vremena na vrijeme, da je izuzetno pametan, ali koji je najbolje od sebe pokazao tek kad je shvatio da još uvijek ima toliko toga za naučiti, čak i od nekoga koji je toliko mlađi od njega kao što je njegov sin. Pravi odgoj i pravo učenje je uvijek dvosmjerno, uzajamno.
Telemah nije ljutiti sin, ili barem nije ljut na svog oca. On je sin koji čeka svog oca, koji živi vlastitu krizu kao sin koji čeka povratak oca, koji traži smisao u vlastitom postojanju. Najdojmljivija slika je ona dok Telemah čeka na plaži povratak svoga oca Odiseja. On proučava horizont mora, očekajući da vidi pobjedonosni i veličanstveni povratak oca. Telemah nije zarobljenik prošlosti. Na neki način možemo reći da nije opsjednut time zašto je njegov otac morao otići. Znači da je najzanimljivija stvar u životu ono što se tek treba dogoditi, a ne samo ono što se već dogodilo.
Telemah je u stvari osoba u krizi. To je slika sina koji proživljava krizu, slika mladosti, simbolička kriza koja život čini istinskim životom. A kriza je upravo zato što nam oduzima kontrolu, ponekad nas uvjeravajući da smo razumjeli ono što smo jednostavno pogrešno shvatili. To će se dogoditi i s Telemahom. Na primjer, mislit će da je oslobađanje od Prosaca koji drže njegovu majku i kraljevstvo kao taoce najvažnija stvar za njegovu slobodu. S jedne strane želi braniti svoju majku, ali s druge brani zapravo sebe, vlastitu egzistenciju od onih koji predstavljaju sve ono što stoji kao prepreka sreći i istinskom ostvarenju. Upravo mu kriza sugerira nerazumijevanje vlastite situacije.
Na neki način vidimo kako nije dovoljno riješiti se neprijatelja da bi stvarno pobijedio. Nije dovoljno riješiti se prepreke i zaključiti da smo na kraju stvarno sretni. Postoje trenuci u našim životima kada se nesvjesno čak nadamo da ćemo imati neprijatelja, jer nas njegova prisutnost štiti od percepcije da je naš život prazan i bez značenja. Telemah će morati naučiti da nije najvažnije eliminirati Prosce nego čekati oca, odnosno doći do smisla vlastitog postojanja. Tek će tada njegov život biti uistinu moguć. Odisej se vraća i pobjeđuje one koji ne poštuju Zakon riječi ili Zakon gostoprimstva.
Telemah je pravi sin jer zna da je sinu potreban otac kako bi pronašao svoj vlastiti put drugačiji od životnog puta oca. Pravi je sin jer svoje sinovstvo tumači u svjetlu etičke zadaće nasljeđivanja: čineći uistinu svojim onim što je dobio od generacija koje su mu prethodile, ono što su preci predali u njegove ruke. Nije paraliziran u slijepom sukobu s ocem, već prepoznaje simbolički dug koji ga veže za oca. Telemah je sin koji zna živjeti u iščekivanju, pripremajući se za dolazak oca bez melankolije, ali snagom nekoga tko je spreman za novo putovanje.
O tom novom putovanju, važnosti onoga što sin može naslijediti od oca svjedoči nam i Massimo Recalcati, autor koji je možda najbolje rasvijetlio potrebu sina za prisutnošću oca i obrnuto: „Odrastao sam u obitelji koja je bila previše zauzeta radom da bi se brinula o djeci. Moja me psihoanaliza oslobodila muke traženja tako što me je u činjenici odsutnosti oca nagnala da otkrijem jednu strukturu: biće oca uvijek je biće odsutnosti. Ako je otac odsutnost, ili bolje rečeno, ako je njegova odsutnost uvijek prisutna, može nas učiniti samo siročadi. Biti djeca, biti nasljednik, uvijek također znači biti siroče. Svatko i sve može postati otac – to je sve ono što može olakšati susret s novim savezom između zakona i želje. Poput Odiseja, netko se uvijek može vratiti s mora: učiteljica u osnovnoj školi, majka, glazba, umjetničko djelo, trener, film... Nasljedstvo nije nužno nasljeđe po krvi, to nije učvršćivanje postojećeg identiteta. Ono što nasljeđujete uvijek je jedno svjedočanstvo.
U tom je smislu svako očinstvo, kako objašnjava Françoise Dolto, radikalno posvojiteljsko. Svjedočanstvo se može prepoznati samo u retroaktivnoj rekonstrukciji. Ne reagira na plan, ne može se osigurati, ne ovisi o tehnici. Snaga svjedočanstva je u tome što se događa tamo gdje to nikada ne biste očekivali. Moj otac... sjećam se da je hodao ispred mene korakom diva nedjeljom ujutro kada smo zajedno išli posjetiti staklenik gdje je njegovao bolesne biljke. Znao je svaku izgovoriti latinskim imenom. Na tom drevnom i nepoznatom jeziku izgovarao je imena bolesti i imena svojih biljaka. Prepoznavao je na lišću njihovu bolest, a zatim pripremio čarobne napitke za njihovo izlječenje. Sve je to naučio sam. Prihvatio je očevo siromašno materijalno nasljeđe – koje je značilo određenu strast za radom na zemlji. Sam je naučio kako biljke mogu proklijati na nepredvidiv način. Izmislio je profesiju poput cvjećara bez ikakve obiteljske kulture.
I ja sam kao psihijatar uvijek imao strast prema tzv. diferencijalnoj dijagnozi - identificirati određenu subjektivnu strukturu koja stoji u podlozi onoga što osoba govori. Odakle ta strast? Sjećanje na mog oca u djetinjstvu i na bolest na lišću biljaka sadrži srž mog nasljedstva. Što sam naslijedio? Ni kraljevstvo, ni slavno potomstvo, ni gene, ni materijalna dobra, nego tiho svjedočanstvo o jednoj želji. Gledao sam oca kako stoji nagnut nad svojim biljkama. I znao sam da je to njegov život, to je bio njegov posao, njegovo zadovoljstvo, to je bio njegov svijet. Ukloniti bol (bolest) biljkama, vratiti ih ponovo u život, učinite ih snažnima. Spasiti ih od plijesni, zla, izvanzemaljskih kolonija nevidljivih insekata. Posvetite se čitanju o biljkama i brizi za lišće. A što sam postao ja? Nisam li ja taj koji čita bol s listova biljaka? Onaj koji čita bol na ljudima kao da su listovi?“
Sinovi imaju potrebu biti nezamjenjivi, voljeni. Predodređenost bi trebala pratiti svako dijete u njegovom odnosu s ocem koji se brine o njemu. Levinas kaže da je svako dijete jedino i jedincato dijete. Haljina koju je Jakov kao otac pripremio za svoga sina Josipa, imala je karakteristiku da je nezamjenjiva, da ima posebno duge rukave i boje. Ova je anomalija zapravo znak različitosti. Josipova haljina je drugačija, jedinstvena, koja sina čini predodređenim sinom.
Kad se u životu iskusi naklonost i predodređenost, čovjek može postati bogatstvo i dar za druge. To je neizmjerna pouka koju bi odrasli uvijek trebali imati na umu. Jedini način na koji osoba može nešto naslijediti jest usrećiti one koje doista voli". Na taj način možemo zauzvrat primiti nešto od svoje djece. Djeca su ta koja predaju nasljedstvo očevima, dok očevi djeci daju obećanje za život".
- Monica Agostini
- Hitovi: 2591