
U svom ocu gledala sam živog sveca za kojim se poslije Boga moja duša zanosila
Prema Božjem promislu početkom dvadesetog stoljeća, g. 1920. ustanovljena je družba Kćeri Milosrđa TSR sv. Franje u Blatu na Korčuli. Kod ustanovljenja poslužio se dobri Bog s gospođicom Marijom Petković-Kovač, pokojnog Antuna iz Blata na otoku Korčuli i tadašnjim dubrovačkim biskupom dr. Josipom Marčelićem. Tako je Marija Propetoga Petković - i u domovini i u svijetu, zajedno sa svojom Družbom - postala svima sve u životvornome dobru, svjedočeći Kristovu prisutnost u svijetu dok on ne dođe. Osnovala je i pokrenula svoju malu zajednicu da čini dobro među najugroženijima te da ta zajednica postane sijač i svjedok dobra u ovome neveselom svijetu, istinskoj dolini suza.
Marija je imala uzorne roditelje, a napose je voljela oca kojega je držala “živim svecem”. U djetinjstvu okružena njegovom ljubavlju i dobrim kršćanskim odgojem svoje majke u obiteljskom ozračju koje će šezdesetak godina kasnije II. vatikanski sabor nazvati “kućna Crkva”, Marija je pokazivala nesvakidašnju pobožnost i sklonost meditaciji, ali se i rado družila s najsiromašnijim djevojčicama iz susjedstva i skrivećki im pomagala.
Marija Petković-Kovač kći je vrlo bogatih i uglednih roditelja Antuna i Marije, rođene Marinović. Njezini roditelji koliko su bili bogati i ugledni toliko još više kreposni, pobožni i bogobojazni. Njezini dobri i čestiti roditelji, bili su za Mariju osobita sreća i dar Božji. Iako su bili najbogatija obitelj na otoku Korčuli, njezin je otac bio vrlo jednostavan. Svojim velikim imanjem upravljao je sam i s malo riječi. U vjerskom pogledu bio je praktičan katolik. Pravednost, milosrđe i ljubav resile su njegovu pobožnu dušu. Bio je čovjek žive vjere i ozbiljan vršitelj svetih zapovijedi Božjih i crkvenih. Očinski se zauzimao za bijedne i siromahe. Uvijek se približavao s ljubavlju svojim težacima, kojih je bilo oko 700 iz svih sela otoka Korčule. Sa svima je postupao pravedno i blago. Nikad nije propustio svoje dnevne molitve a svaku bi večer skupio sve članove svoje obitelji a u Babini i svoje radnike koji su bili blizu kuće na zajedničko moljenje sv. krunice. Na koncu bi obično prisutnima dao dobre savjete i pouke.
Svake nedjelje i blagdana za vrijeme objeda glasno se čitalo u njihovoj obitelji sv. evanđelje toga dana. Nakon pročitanog, otac i majka bi pred djecom poveli razgovor o značenju sv. evanđelja. Njezina majka bila je također vrlo dobra i pobožna žena i odgajala svoju djecu u strahu Božjem, u strogosti, u krepostima, u radu, jednostavnosti, poniznosti, pokori i molitvi. Nikad svoju djecu nije puštala iz kuće bez svog nadzora. Napose je pazila tko se druži s njima, tako da se njezina djeca ni sa svojim školskim drugaricama, izvan škole, nisu smjela družiti. Mariji bi u djetinjoj dobi odredila posebnu drugaricu, koja bi katkada došla k njoj za društvo. To je bila neka od najboljih i najpobožnijih djevojčica. Tako Marija, kao i sva njezina braća, nije znala u djetinjstvu i djevojaštvu nego samo za roditeljsku kuću, crkvu i školu.
U dobi između 5. i 6. godine, za posjeta tetki za vrijeme večernje molitve doživjela je prvo mistično iskustvo: „gledajući prema nebu i svodu koji je mjesec rasvjetljavao dok je tetka govorila Vjerovanje, ja sam bila kao uronjena u Boga i nisam mogla izgovarati Vjerovanje, jer sam već kao stvarno osjećala i promatrala nebeskog Oca koji sve obuhvaća i mislila sam: zašto se to govori 'vjerujem u Boga Oca' kao da se može posumnjati da ga nema. I govorila sam Mu: O Bože moj, kat Ti (sam) jesi i ti nas sve držiš. Ti si sve i pritom sam gledala kako je Bog raskrilio ruke prema meni a ujedno i obuhvaća sve – sve drži i sve je u Njegovoj ruci, a sve je tako malešno i gubi se u Njemu, i nebo i more i kuće i ja sam sa svime i kako sve lebdi u Njemu kao u jednom zraku, a sve sam promatrala kao nešto neusporedivo maleno i ništetno prema Njemu. I tako Boga osjećajući i promatrajući nisam mogla izgovorit 'vjerujem' da ga ne uvrijedim, kad je On tu više i jasnije nego smo mi. Kao kad dijete gleda majku koja ga obuhvaća kako će reći 'vjerujem da imam majku'.
Škola se nalazila u jednoj njihovoj kući, neposredno uz njihov stan a crkva nije bila ni 50 m daleko od kuće. Za Mariju su roditelji od 9. – 11. godine držali posebnu učiteljicu u kući koja ju je odgajala i pratila u školu. Marija je imala 12 braće. Otac je dva puta sklopio brak, jer mu je prva supruga brzo umrla. Iz prvog braka imao je dvoje djece. U drugom braku imao je 11 djece a Marija je 8. po redu. Roditelji su smatrali svoju djecu osobitim darom Božjim i svjesni svoje odgovornosti, savjesno su ih odgajali ponajprije za Boga. Tako je Marija od svog ranog djetinjstva bila u neprestanoj školi kreposti. Od sve djece, Marija je s ocem bila najviše povezana, a i otac je Mariju volio i imao u nju povjerenja više nego u ostalu djecu. Nju je odabrao da mu pomaže upravljati mnogim dobrima koja je posjedovao, što je ona nastavila činiti i nakon njegove smrti. U njenim Bilješkama čitamo: “Svoj djeci, otac je bio neka svetinja. Osobito sam u svom ocu gledala živog sveca, za kojim se je moja duša poslije Boga zanosila. Otac je bio poslije Boga moj ideal, moja ljubav kojeg sam jako s počitanjem kao svetinju ljubila zato što je tako dobar i milosrdan siromašnima…, tako jednostavan i istinit, kao čisto zlato.“
Iz iskustva odnosa sa zemaljskim ocem Marija je živjela i shvaćala Boga kao milosrdnog i dobrog Oca. Širila je pobožnost prema nebeskom Ocu. Papi Piu XII. piše: “U Vječnom našem Ocu, svemogućem, velikom i punom ljubavi sve živi i sve opstoji; On je onaj od kojega sve proizlazi i kojemu se sve vraća.“ Ljubav Očeva se u punini očituje u Sinu: „Gledaj, ja sam na križu da ljubim Oca i da umirem za Njega. Ali moja ljubav ne umire. Ja umirem da umnožim u srcima ljubav prema Ocu. Umirem da pridobijem za Oca milijune srdaca.“ U jednom pismu sestrama kaže: „Drage moje sestre, vježbajte se cijeloga dana u ljubavi i pouzdanju prema svom predobrom Ocu predavši Mu se potpuno.“ U Družbi je i mjesec prosinac posvetila Bogu Ocu. Kako bi sestre produbile pobožnost i povezanost s Ocem dala je prevesti knjigu „Susret s Ocem“ i kao zadatak proučavati temu očinstva, kako bi imale „iskustvo nebeskog Oca i njegove ljubavi“. Navela im je primjer sv. Franje, koji se jednom povukao u osamu da bi se pomolio, no ostao je jako dugo. Kako se nije vraćao, subraća ga pođoše tražiti i nađoše ga u ekstazi. Na pitanje kako da se tako dugo zadržao u molitvi Franjo je odgovorio da je „počeo moliti Očenaš, ali se je već kod tih prvih riječi duša njegova podigla do neba i ostao je dugo u razgovoru s Ocem. Putujući po svijetu vidjela sam da svijet ne poznaje nebeskog Oca…“
Ljubav prema nebeskom Ocu htjela je proširiti na cijelu Crkvu, na oce II. Vatikanskog sabora, o tome je pisala trojici papa, a htjela je to proširiti na cijeli svijet jer se „počeo objavljivati u mojoj maloj duši još od šeste godine i cijeli život sam željela govoriti drugima o tome Svetome Ocu.“ Pavlu VI., još kao nadbiskupu Milana poslala je na dar knjigu mons. Guerrya pod naslovom Pođimo k Ocu, kako bi „svijet upoznao Oca, njegovu dobrotu i milosrđe, i slavio Ga“.
U Marijinu su kuću od davnine skoro svaku sedmicu dolazili oci franjevci i dominikanci kao i drugi svećenici i redovnici. Tako je bilo sve dok Marija nije ostavila roditeljsku kuću. Oni bi često dolazili u Blato pomoći župniku u pastoralu: za ispovijedanje, za korizmene propovijedi, za vođenje Trećeg reda ili za nešto drugo. Odsjeli bi i hranili se u Marijinoj kući kao u svome samostanu. Vrlo često su se zadržavali i po više dana, jer je Blato najveća župa u dubrovačkoj biskupiji. U njenoj roditeljskoj kući uvijek su bile određene dvije sobe samo za oce. Tako se mala Marija uz svoje dobre roditelje odgajala i uz oce, čije je pouke i savjete kao djevojčica uvijek rado slušala i u svoju mladu dušu upijala.
Marija je u svojoj obitelji još zarana dobila prve i jake osjećaje ljubavi prema Bogu i bližnjemu, a osobito prema bijednim siromasima prema kojima je pokazivala osobitu sklonost. U njezinu susjedstvu bile su nastanjene neke vrlo siromašne obitelji. Ona, iako iz bogate kuće, vrlo je rado zalazila i zadržavala se kod njih. U njihovu društvu osjećala je neku posebnu milinu i blaženstvo. Često je kasnije u odrasloj dobi čeznula za nekom siromašnom kolibom ili pustinjom, ili pak da bude služavkom u kojem samostanu a svoju očevinu da upotrijebi za utemeljenje zavoda za siromašnu i zapuštenu djecu svoga rodnog mjesta. Siromasi, a osobito siromašna djeca, bili su njezinoj duši najbliži, bili su joj kao braća. Osim toga rado je pohađala i siromašne bolesnike. I kad bi joj oni pričali svoju tužnu povijest, ona bi na komadu drveta uz njihovu postelju sjedila i plačući od ganuća tješila ih ganutljivim zgodama iz Svetoga pisma i bodrila ih na strpljivo podnašanje siromaštva, bijede i tjelesnih boli. Nisu bili rijetki slučajevi da je zalazila i u kuće bolesnih, tvrdokornih grešnika i svojim nastojanjem i uvjeravanjem privela njihove duše k Bogu. Tako je sve više dozrijevala u njoj misao i želja da se potpuno odreče svijeta te se iz ljubavi prema Bogu posveti kao žrtva isključivo odgoju siromašne i zapuštene djece i pomoć bijednima i nevoljnima.
U školi kod sestara ancella della carità u Blatu, prigodom jednog posjeta upoznao ju je u njezinoj 13. godini dijecezanski biskup dr. Josip Marčelić. Njemu je Gospodin dao razumjeti svoje božanske namjere i planove s tim djetetom jer ju je posebno pozvao k sebi i uzdignutim očima prema nebu postavio svoju svetu ruku na njezinu glavu i blagoslovio je. Od tada ju je počeo duhovno voditi i pismeno je svjetovati. Tako je, eto, sam Gospodin u svojoj premudrosti sve pripravio za svoju odabranicu: podrijetlo, obitelj, okolinu i blizinu crkve, da njegov odabrani cvijet bude okružen posebnom pažnjom i da se pod toplim tracima Božje milosti može povoljno razvijati.
A kasnije u najzgodnije i najpotrebnije vrijeme dao joj je u biskupu dr. Josipu Marčeliću duhovnog vođu, preko kojeg ju je uz ostali rad svoje božanske milosti u njezinoj duši doveo do izvršenja njegove svete volje i ostvarenja njegovih svetih planova s njom. U 14. godini Marija je učinila vječni zavjet djevičanstva i ljubavi te ga kod sv. pričesti, koju je gotovo svaki dan primala, Isusu svome vjerno obnavljala, uz gorljiva i žarka obećanja da neće nikada nikoga ljubiti osim njega. U tim godinama biskup dr. Josip Marčelić osnovao je u Blatu društvo Kćeri Marijine, tj. Marijinu kongregaciju. Među prvim članicama bila je i ona. Odmah je bila izabrana za tajnicu Društva. Bila je vrlo aktivna i vodila sve poslove Društva uz sestre ančele, koje su tada bile u Blatu. Tri godine kasnije bila je izabrana za predsjednicu Društva i uz jednoglasnu želju svih članica ostala deset godina neprekidno, do svog polaska u samostan. Svojim dobrim primjerom privlačila je djevojke u Društvo, tako da je kroz tih deset godina porastao broj članica na 300. No, Marija se nije samo ograničila na rad u Marijinoj Kongregaciji, nego je po nekom unutarnjem nadahnuću, osnovala još Udrugu Dobrog Pastira za pomaganje siromašnih bolesnika i društvo Katoličke majke. Bila je i članica Trećeg reda sv. Franje pa je i njima svake sedmice držala nabožne nagovore. Sva četiri Društva vodila je do ulaska u samostan.
Oko 25. godine osjetila je jasniji poziv da se ustanovi redovnička družba za odgoj i poučavanje siromašne djece, za pomoć bijednima i zapuštenima. Nekoliko godina kasnije, Gospodin joj je jasno pokazao da hoće ustanovljenje redovničke družbe za proširenje njegove ljubavi i slave Očeve. Dao joj je razumjeti želju da ta družba bude posebno posvećena njegovoj ljubavi, da on može naći milje svoje ljubavi u njoj, mjesto gdje će mirno otpočinuti kao u Betaniji među odabranim dušama koje razumiju i žele živjeti njegov duh: duh poniznosti, samozataje i milosrđa. Isto joj je pokazao dobri Bog i preko biskupa dr. Josipa Marčelića. Ona se je u svojoj poniznosti ustručavala i na neki način borila s Gospodinom da je pusti u samoću nekog zatvorenog samostana za kojim je svim srcem čeznula. Ali, ipak u toj višegodišnjoj borbi milost je konačno pobijedila. Planovi Božji su se ispunili i Družba je danas stvarnost. Njezine članice žrtvuju se i rade za slavu Božju, pomoć bližnjega i spas neumrlih duša na jednoj i drugoj strani svijeta.
- s. Viktorija Gadža
- Hitovi: 462