
Zbog ljubavi prema tebi, koja si me dovela do Kristove ljubavi
Prije nekoliko dana proslavljena je 75. godišnjica od kada su bačene atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki. U članku donosimo bračnu i obiteljsku priču o Pavlu Nagai Takashi i Midori Moriyami, o njegovu obraćenju i njihovu zajedničkom svjedočanstvu obiteljske i bračne privrženosti, kršćanske ljubavi i zauzetosti za mir.
Nagai Takashi rođen je 1908. u mjestu Matsue, prefektura Shimane, pokrajina Izumo, mjesto gdje su utemeljeni mitovi Japana. Tu se nalazi i jedno od najvažnijih šintoističkih svetišta Izumo Taisha pa je i odgojen u šintoizmu, ali je kao mlad postao ateist i uvjereni materijalist. Takashi je došao u dvadesetoj godini u Nagasaki na studij medicine, pronašao je unajmljenu sobu u kući obitelji Moriyama i tamo upoznao Midori (1918-1945). Kao kršćanska djevojka polako ga je uvodila u katoličku vjeru, govorila mu je o ocu Pavlu Mikiju i drugovima te njihovoj mučeničkoj sudbini. Kad je Takashi Nagai kršten 9. lipnja 1934., morao je odlučiti o svom novom kršćanskom imenu. Odlučio je da se zove Pavao. Bio je očaran pričama o životu Pavla Mikija, jednog od prvih japanskih isusovaca mučenika koji nije htio pogaziti ikone Isusa i Djevice Marije, što bi mu spasilo život. Iz ljubavi prema Kristu razapet je na brdu u blizini Nagasakija zajedno s još 25 drugova. Bilo je to 1597. godine. Prvi se misionar pojavio u toj zemlji tri stoljeća kasnije, 1865. Nije mogao vjerovati svojim očima: više od tri tisuće kršćana preživjelo je sve progone.
Djevojčini roditelji bili su izravni potomci Sonzaemona, jednog od vođa skrivenih kršćana (kakure Kirishitan) koji su od sedamnaestog stoljeća održali katoličku vjeru kroz sedam generacija, izolirani od ostatka svijeta i sveopće Crkve, nakon što su svi misionari ubijeni ili su pobjegli pred progonstvom. Midorini roditelji su bili tzv. chȏgata (čuvari kalendara) koji su podsjećali vjernike na datume blagdana. Vjernici su se sastajali i molili u tajnosti, u šumi. Kako nije bilo više svećenika, laici su se tako organizirali da su neki krštavali a neki poučavali vjeronauk.
Kad se nastanio u kući obitelji Moriyama, Takashi još nije poznavao ovu priču. Naporno je učio, igrao košarku, pisao poeziju i mislio da je zauvijek raskrstio s religijom. U ožujku 1930. Nagai je od oca dobio telegram u kojem je samo pisalo "Dođi kući". Majka je umirala: "U njenim sam očima gledao sebe kao onoga koji negira postojanja duše ali tog trena sam instinktivno osjetio da duša moje majke zaista postoji: odvajala se od njezina tijela, ali nikad neće prestati postojati". Nakon toga je počeo čitati knjigu Pascalovih misli, što mu je jako pomoglo u duhovnom rastu: „srce ima razloge koje razum ne poznaje. Vjera je dar Božji ... trebaš moliti da bi je dobio.”
Dok je služio na kineskom frontu dobio je na dar i Katekizam katoličke crkve od Midori i tako bolje upoznao katoličku vjeru. Sa sobom je stalno imao Bibliju. Osobito ga je nadahnjivala poslanica Rimljanima: „Poradi tebe Gospodine ubijaju nas dan za danom i mi smo im ko ovce za klanje“. Rim 8, 36
Na Badnjak 1932. godine Midori ga je pozvala na ponoćnu misu u katedralu u Nagasakiju, najveću crkvu u istočnoj Aziji s dvostrukim tornjevima visokim 64 metra. Izgrađena darovima ribara i poljoprivrednika, bila je simbol ponovnog rođenja katoličke zajednice nakon mnogih nevolja. Takashi je bio duboko ganut pjesmama i molitvama vjernika u katedrali. "Osjećao sam prisutnost Nekoga koga još nisam poznavao", prisjetit će se on kasnije. Sljedeće noći Midori se razboljela i zamalo nije umrla. Takashi je odmah dijagnosticirao bolest, akutnu upalu slijepog crijeva, odnio ju je u naručju u bolnicu, vani je padao snijeg, brzo je operirana i ozdravila. Spasio joj je život.
U kolovozu 1934., neposredno nakon njegovog krštenja, još jako zaljubljeni vjenčali su se, obadvoje u dobi od 26 godina. Ona je shvaćala zajednički život kao „ privilegiju koju će imati priliku dijeliti na zajedničkom putu, kamo god to vodilo, i kao dar za sve što će se događati na tom putu.”
Ona je bila predsjednica jednog ženskog društva, on se također uključio u društvo Sv. Vinka i obvezao skrbiti o siromašnima. Stupio je u kontakt s poljskim franjevcem Maksimilijanom Kolbeom koji je otvorio samostan u Nagasakiju. Otkrio je Kolbeu tuberkuzlozu i liječio ga do njegova povratka u Europu, oboje nesvjesni žrtve koju će podnijeti, smrti i puta svetosti koja ih je čekala.
Kad je izbio rat, otišao je u bolnicu kako bi pomogao ranjenicima koji su dolazili iz cijele regije. Pavao Takashi specijalizirao se za radiologiju, a izlaganje rendgenskom zračenju imalo je za posljedicu bolest leukemije koja mu je dijagnosticirana u lipnju 1945. Prognoza je bila teška, ostalo mu je malo vremena do smrti.
- kolovoza posljednji put je zagrlio svoju ženu, prije odlaska u bolnicu u noćnu smjenu radi skrbi za bolesne. Sljedećeg dana, 9. kolovoza 1945., u 11.02 ujutro, atomska bomba eksplodirala je na nadmorskoj visini od 500 metara, točno ispred katedrale, koja će biti potpuno uništena. Mrtvih je bilo oko 70.000.
Pavao Takashi teško ozlijeđen nalazi snagu i reagira, pomažući kao liječnik žrtvama tog pakla. Tada je slijedilo najteže otkriće. Njegova voljena supruga Midori je mrtva. Od njenog tijela pod ruševinama kuće nalazi samo nekoliko ostataka i krunicu. U knjizi Zvona Nagasakija (Bells of Nagasaki), Nagai opisuje scenu nakon eksplozije bombe sljedećim riječima: „Pakao, sami pakao. Kao i u svijetu mrtvih, nije bilo nikoga tko bi mogao čuti čak ni jauk niti zapomaganje. Tu je (mrtva Midori), kako se i očekivalo. Crni komad preko samog pepela! Oh Midori! Ostalo je samo nekoliko kostiju na mjestu gdje je kuhinja gorjela, komad zdjele s rižom ... Prišao sam bliže i dotaknuo te kosti. Još su bile tople. Pokupio sam ih. Bile su vrlo lagane i raspadale su se. Oko njih je bila omotana samo krunica."
Obećava joj da će drugima posvetiti ono malo vremena koje mu je ostalo od života na zemlji: "U sjećanje na tebe, zbog ljubavi prema tebi ... koja si me dovela do Kristove ljubavi". Zavapio je: «Gospodine, znaš koliko sam slab. Ne znam mogu li sve ovo prihvatiti. Bože moj, zašto tako brzo? Moja žena, moja djeca! I sav taj posao koji još treba završiti! Pepeo, posvuda samo pepeo! Život za pepeo! Ne mogu podnijeti takav bezvrijedan život. Moram steći nešto besmrtno, držati se nečega neprolaznoga. Čak i kad vrijeme prolazi, nestaje prostor i odumiru živa bića, moram voditi život u kojem mogu ostaviti iza sebe nešto besmrtno, neprolazno. Sad sam shvatio da je ono što nadilazi vrijeme i prostor vječno a riječi Isusa Krista su vječne, Božje riječi. "
Prema procjenama koje je prikupio sam Takashi od 10.000 kršćana Urakamija, kršćanskog predgrađa Nagasakija, čak 8.000 je umrlo odmah. Kardinal Giacomo Biffi u svojim memoarima objavljenim 2007. godine pretpostavlja da je grad Nagasaki izabran ciljano: „Možemo pretpostaviti da atomske bombe nisu bačene nasumično. Pitanje je stoga neizbježno: zašto je taj grad u Japanu izabran za drugi pokolj. Osim što je imao slavnu povijest, bio je središte katolicizma, koji je tu bio raširen i afirmiran?“.
Takashi se radije pitao zašto je preživio, a njegova supruga nije, pronalazeći ovaj odgovor: "Nisu nas još htjeli zajedno u Nebu: nismo uspjeli na prijemnom ispitu." Smatrao je da je „Urakami odabran od Boga kao žrtveno janje kako bi se dokončao rat, neka vrsta dubljeg plana Božje providnosti“, što je izrekao u svom govoru, kao predstavnik župe Urakami na sprovodu žrtvama: “Vas svih 8 000, jer ste se ispovjedili i dobili oproštenje za blagdan Uznesenja BDM (Fukure manjû) , uzneseni ste na oblacima u nebo pred noge Gospodinove“.
Imali su četvoro djece. Najstarija kćer Marija Ikuko umrla je nakon godinu dana. Treća po redu Sasano također je rano umrla. Majka je sahranjena između dvije djevojčice. Dvoje njegove djece Makoto i Kayano, izbjegli su atomsko bombardiranje jer su bili na selu kod rodbine. Njegova duboka bol zbog činjenice da su izgubili majku, a moguće uskoro i oca, postala je pokretačka snaga njegovog plodnog pisanja. "Moram što više odgoditi trenutak kada će djeca ostati siročad, bilo to samo na jedan dan ili jedan sat. Čak i ako je samo jedna minuta ili jedna sekunda, želim im učiniti što kraćim vrijeme usamljenosti." Želio je ostati sa svojom djecom što je duže moguće: "Pretvarao sam se da spavam a Kayano se opustila i priljubila svoj obraz uz moj. Osjetio sam kako mi se obraz polagano zagrijava. Zatim, kao da je uživala u malom blagu o kome nije željela da itko drugi zna, ona šapne: "Tata." Nije me zapravo zvala. Neka jedva čujna misao samo je odjeknula iz dubine njezina srca. Ljubav koju dajem kćeri Kayano kao otac jedinstvena je i vrlo posebna i postoji samo između Kayano i mene. Ova jedinstvena i apsolutna ljubav nije opća ni univerzalna. Ne možete zamijeniti tu ljubav nekom drugom ljubavi. Nikome nije dopušteno da se ponaša poput oca ili majke pred mojom djecom! Kad budem mrtav, u srcima će im ostati sjećanje na roditelje. Makoto i Kayano! Ne budite kukavice! Postanite snažni, pravedni i radosni kao siročad!“
Posljednjih nekoliko godina proveo je u krevetu, moleći se, pišući i primajući posjetitelje kojih je bilo jako puno. Ali, jedan od najneočekivanijih posjeta bio je onaj Helen Keller, poznate gluho-slijepe spisateljice koja je svoj život posvetila radu za siromašne i svjetski mir. Iako je susret trajao samo petnaestak minuta, taj ga je posjet 8. listopada 1948. duboko potresao: "Uhvatila me za ruke! Na trenutak sam imao jaki osjećaj ljubavi, kao da kroz cijelo moje tijelo prolazi električna struja."
Car Hirohito i izaslanik pape Pija XII., kardinal Norman Thomas Gilroy, došli su ga vidjeti. Zahvaljujući donaciji, posadio je tisuću stabala trešnje kako bi tu opustošenu zemlju pretvorio u "brdo u cvatu".
"Utjeha, hrabrost. Zvona Nagasakija." je pjesma s tekstovima Satō Hachirōa i glazbom Koseki Yūji u izvedbi Fujiyama Aiichirō koja je bila 1949, bestseler u Japanu, nedugo nakon Drugog svjetskog rata. Inspirirana je knjigom Nagaji Takashija Nagasaki no kane (Zvona Nagasakija), kao prvorazrednim svjedočanstvom o strašnoj tragediji prouzročenoj atomskom bombom, a istodobno je izraz ljubavi i želje za mirom, vrijednostima koje je živio i ispovijedao kao kršćanin. To je prva knjiga koju je napisala žrtva atomske bombe.
POSLUŠAJ PJESMU
The Bells of Nagasaki (Nagasaki no kane)
The pain thinks sadly
On the blue and perfectly clear sky
On the world of the men and the tides
Wild roses live and die
For consolation and encouragement
The Bells of Nagasaki ring
My wife was summoned to heaven
She left and parted alone
On the chains of the rosary left in my body
My tears shine white
For consolation and encouragement
The Bells of Nagasaki ring
Revealing the sins of the heart
The moon of the late night went bright
On the posts of my poor house
The Virgin Mary shines white and sublime
For consolation and encouragement
The Bells of Nagasaki ring
Melodija i tekst pjesme Zvona Nagasakija urezani su na zidu padine koji vodi do kuće Nyoko-dō. Na padini pored Kipa mira, simbola Nagasakija, nalazi se mala drvena kuća koja ima 10 kvadrata. Nagai je tamo živio, bolovao od leukemije i ondje je napisao 17 knjiga u 4 i pol godine. Nagai je nazvao kuću Nyoko-dō ("Voli bližnjega svoga kao samoga sebe"), nadahnut kršćanskom ljubavlju.
Još danas živi njegova unuka Nagai Tokusaburō, koja vodi Memorijalni muzej Nagai Takashi koji godišnje posjeti oko 150.000 ljudi.
Pavao Takashi umro je 1. svibnja 1951., ostavljajući sina Makoto (16) i kćer Kayano(9), zaželjevši da se na njegovom tijelu znanstveno istražuju posljedice radijacije. Pogrebu je prisustvovalo 20 000 ljudi. Čitav grad Nagasaki odao mu je počast minutom šutnje dok su zvonila sva zvona na crkvama. Par godina ranije, pred mnogima koji su ga već smatrali za sveca, rekao je: „Želio bih da oni shvatite moju želju za mirom, za trajnim mirom koja proizlazi iz ljubavi prema bližnjemu i primijenite je u svom životu. Nikada prije nismo bili tako odlučni da ne izazivamo više ratove. A to se događa isključivo zbog eksplozije dvije atomske bombe. Sad kad smo izjavili da se odričemo rata putem Ustava, moramo potpuno ukloniti rat iz dna srca ljudi. Mjesec koji osvjetljava noćno nebo samo je hladna masa materije koja odražava sunčevu svjetlost. Sunce je Isus a ja reflektiram samo malo njegove svjetlosti. Bez Boga bio bih samo beskorisni sluga.“
Nedavno je objavljen film o njemu Sve što ostaje, iz kojega donosimo kratki isječak.
POGLEDAJ KRATAK ISJEČAK IZ FILMA „SVE ŠTO OSTAje“
Sažeo je svoj savjet posjetiteljima riječima: "Inotte kudasai.“ (Molite, samo molite).
- Mladen Klanac
- Hitovi: 1876