Skladatelj Ennio Morricone, koji je za života stvorio poznate i divne melodije, umro je 6. srpnja 2020. Rođen je 10. studenog 1928. u Rimu, gdje je i proveo cijeli svoj život.

Njegova supruga Marija  Travia je rođena 1932. godine u San Giorgio di Gioiosa Marea (Messina-Sicilija), posljednje noći u godini, 31. prosinca. Međutim, već se 1933. njena obitelj preselila u Rim, gdje je Marija odrasla. Bila je prijateljica Adriane, Ennijeve sestre.

Neposredno prije smrti pismeno ju je naveo kao onu kojoj je sve povjerio: „Na kraju, ali ne kao posljednja, Marija. Ovime obnavljam izvanrednu ljubav koja nas je održala zajedno i nije mi drago što je moram napustiti. Najbolnije je oprostiti se od nje.”

On i Marija su se vjenčali u Rimu 13. listopada 1956. godine i dobili četvero djece: Giovannija, Marca, Alessandru i Andreu. Tijekom svih godina braka Ennio Morricone bio je duboko zaljubljen u suprugu kojoj je bio odan i vjeran. Za slavnu osobu u današnjem svijetu ovo je izvanredno svjedočanstvo.
Zaista možemo reći da je ona bila kao zvučni zapis njegova života, jer kao u filmu glazba je ona koja podržava, podcrtava i poboljšava izvedbu protagonista filma. Marija kao družica bila je za Ennia zvučni zapis prisutnosti, snage i brige. U knjizi Slijedeći taj zvuk, Ennio Morricone potvrdio je priču da mu je inspiracija za poznatu melodiju "Se telefonando", pjesme koju je Morricone napisao 1966. godine i koja je postala ogroman hit, došla dok je čekao u redu sa suprugom da plati račun za benzin.  Ono vječno pojavljuje se čak i među računima koje trebamo platiti, ako na voljenom licu prepoznamo da nam govori iz ljubavi. Ljubav je odjek nevidljive vječnosti.
Možda je glazbeni talent tako moćan kod Morriconea potekao iz ljubavi koja je imala snažne i duboke korijene. Prisjeća se jednog lijepog obiteljskog običaja, za vrijeme kojeg bi kao dijete često zaspao - slušao je majku koja je molila krunicu dok su u njihovoj neposrednoj blizini padale bombe tijekom Drugog svjetskog rata. U tom sjećanju vidimo isprepletenost riječi i zvuka, moguće sjeme sklonosti prema glazbi koja prati priču i obogaćuje je. Da biste napisali zvučni zapis, morate biti sigurni da će se zaplet priče odvijati od početka do kraja i onda na kraju naći svoj konačni rasplet. Slično se događa u bračnom životu u kojem obećavate sebe "zauvijek" drugoj osobi pred Bogom, ne pokušavajući pritom izbjeći ni trenutke neizvjesnosti ili drame.
Marija je bila njegova inspiracija. Kada je Morricone 2007. godine dobio Oscara za životno djelo rekao je: "Ovaj Oscar posvećujem svojoj supruzi Mariji koja me jako voli i ja volim nju na isti način, tako da ova nagrada pripada i njoj." Slično je izjavio 2016. prilikom dodjele Oskara za soundtrack filma Mrska osmorka Quentina Tarantina, zahvalivši se svojoj supruzi: "Posvećujem nagradu svojoj supruzi Mariji, mojoj mentorici.”

“Marija je ta koja je prva davala svoj sud o svakom uratku, prije svih drugih. Najprije bi moja supruga slušala sve mogućnosti.  Tada bi mi dala svoje mišljenje: „Zadrži ovo; baci ovo. Ennio, ovo nije ništa posebno.” Ona nema tehničko znanje o glazbi, ali ima isti instinkt kao i publika. Od trenutka kada je Marija započela davati mi svoje komentare i kritike, redatelji su na kraju imali isključivo najbolju glazbu koju je ona već prethodno odobrila.”

U tim riječima osjeća se velika ljubav prema ženi koja mu je omogućila da u potpunosti njeguje svoj talent, brinući o obitelji ali i dajući kreativan doprinos glazbi koju je Morricone skladao. Maria Travia bila je autorica teksta za pjesmu u Cinema Paradiso i sa suprugom je prilagodila dio zvučne podloge u Bilo jednom na zapadu.

 

Glazba: Ennio Morricone

Tekst: Audrey Stainton Nohra i Maria Travia

Pjeva: Andrea Bocelli

 

I woke and you were there

Beside me in the night

You touched me and calmed my fear

Turned darkness into light

 

I woke and saw you there

Beside me as before

My heart leapt to find you near

To feel you close once more

To feel your love once more

 

Your strength has made me strong

Though life tore us apart

And now when the night seems long

Your love shines in my heart...

Your love shines in my heart

U intervjuu za Corriere della Sera bio je vrlo jasan, kad su ga pitali kako može živjeti s istom ženom 70 godina: „Morali biste postaviti mojoj supruzi ovo pitanje. Živjeti s nekim tko radi moj posao nije lako. Vojna disciplina i fokusiranost. Strogi rasporedi. Cijeli dani u skladanju a da nikoga ne vidiš. Nitko nije mogao ući u radnu sobu osim nje. To je bila njena posebna privilegija. Kad radim, pod pritiskom sam dok ne završim ono što moram učiniti. To može biti teško za one oko mene. Marija me prihvatila i podržala upravo takvoga.”

“Zahtjevan sam prije svega sa sobom, a zatim i s onima oko sebe. Inače, rezultati ne bi došli. Uspjeh zasigurno dolazi od talenta, ali još više od rada, iskustva i, ponavljam, odanosti. Kako svojoj umjetnosti, tako i svojoj supruzi. Samom sebi sam postavio pravilo da dajem sve od sebe - uvijek. Čak i ako ne uspijem ostvariti svaki puta ono što želim.”

Budim se rano ujutro u 4:00 h. Svako jutro borim se s lijenošću, ali na kraju uvijek ustanem. To je jedino rješenje – rano ustajanje, pa onda vježbe istezanja i čitanje novina kako bih bio u toku sa onim što sedogađa u svijetu. Nakon toga se zatvaram u studio i radim. Obično koristim popodne za odmor kad nemam što raditi, ali još danas uvijek imam toliko hitnih rokova. . . . Navečer vježbam, svaki dan. Sve u svemu, odradim pedesetak vježbi, kombinirano u seriji od tri. Na taj sam način testirao učinkovitost svojih zglobova i osjećao sam se sretan kad sam shvatio da moje tijelo dobro reagira. Morate se pobrinuti za sve ove praktične stvari kroz cijeli život, osim ako ne želite završiti kao ukočeni starac.

Obitelj je bila uz njega u zadnjim danima u bolnici. Do kraja je ostao lucidan, uspio je razgovarati sa suprugom. Otajstveno je i dirljivo da je njihova ljubav zapravo i započela u bolnici. Dopala mu se od početka, ali ono što ih je zaista spojilo bio je nesretni događaj: stradala je u teškoj prometnoj nesreći s ocem i zatim hospitalizirana, stavljena u gips od vrata do struka.

U toj situaciji Ennio, koji joj je ostao blizak, osvojio je njezino srce: „Bila je u velikoj boli. Ostao sam blizu nje. I tako, iz dana u dan, kap po kap, natjerao sam je da se zaljubi. U ljubavi kao i u umjetnosti postojanost je sve. Ne znam postoji li ljubav na prvi pogled ili natprirodna intuicija. Znam da postoji postojanost, dosljednost, ozbiljnost i trajanje. I, naravno, vjernost.” Na neki način, svako istinsko obećanje ljubavi započinje "u bolnici" života, odnosno uzajamnim priznanjem da su oba supružnika krhki i slabi, a opet željni koračati ruku pod ruku kroz život.

U životu Ennia Morriconea nije bila samo glazba. Skladatelj je prije svega bio strastven čovjek. Volio je nogomet, ​​šah, prijatelje i obitelj.
O ulozi glazbe u filmu prisjeća se onoga što mu je rekao njegov prijatelj Gillo Pontecorvo:” Iza svake filmske priče postoji stvarna priča. Glazba mora pronaći  način da se istakne vrijednost te skrivene priče. Glazba “pomaže osjećajima da budu konceptualizirani a konceptima da budu sentimentalizirani ”, kako je govorio Pasolini.”
“Ne pišem za uspjeh. Pišem za sebe. Kad pišem nitko mi ne može pomoći, jer pisac ima nešto osobno za reći. Glazba zahtijeva da prvo pogledaš u sebe, a zatim da izraziš ono što je razrađeno u partituri i izvedbi.”

Posebno je istaknuo ideju dinamičke nepokretnosti, tj. gotovo nevidljivu energiju koja tako postaje uočljiva i prisutna, kao npr. kod plesača kad se zaustavi pokret i onda se oslobodi nova energija u izvedbi. Slično kao kod kršćana koji nisu mogli javno ispovijedati vjeru. Dinamička nepokretnost jest unutarnja vjera lišena vanjskih znakova, očuvanje koje će s vremenom dovesti do preobrazbe.

“Dakle, zvukovi koje jurite nisu povezani samo s glazbom. U ovom slučaju, zvuk je prisutnost. . . Temeljna prisutnost jest Marija i snažna ljubav koju gajim prema njoj, onoj koja me prihvaća takvog kakav jesam.  I to toliko dugo godina. Neprestano me poticala i tjerala da i dalje stvaram.”

Strastveno je igrao šah. I to s velikim imenima svjetskog šaha. Šah je povezan s matematikom a matematika je povezana s glazbom, kako je tvrdio Pitagora. Konačno, glazba, šah i matematika su sve kreativne aktivnosti. Oslanjaju se na grafičke i logičke postupke koji također uključuju vjerojatnost i nepredvidljivost: “Pa, rekao bih da je šah najbolja igra upravo zato što nije puka igra. Sve je stavljeno na kocku: pravila morala, život, oprez i odlučnost u borbi bez krvoprolića, odlučnost da se pobijedi i to na ispravan način - talentom a ne pukom srećom. Dok su moja djeca živjela u Rimu, često sam igrao s njima šah. Godinama sam činio sve što sam mogao da prenesem svoju ljubav za šah njima, a s vremenom je Andrea postao bolji od mene.”

Iznad svega je volio  Mariju Traviju, veliku i jedinu ljubav svog života, kojoj je posvetio jedinu pjesmu koju je ikad napisao. Nazvana je "Slijedeći taj zvuk", a evocira vezu između nevidljivog i ljudskog, Božju jeku u našem životu i odnosu s voljenom osobom, koja u nama odjekuje kao neki dragi glas:

Zvuk tvojega glasa
dohvaća u zraku
nekoga Nevidljivog
pretvarajući ga
u vječni trenutak.
Taj je odjek ušao u mene
komadajući krhke kristale
moje nesigurne stvarnosti
... bez povratka.
Morat ću tražiti budućnost
slijedeći taj zvuk
i sam u očaju odjeka
da pronađem sebe.